Hrvatski vojnik, broj 324-325, prosinac 2010.
ratna luka Lora

4. siječnja 1992.
Ratna luka Lora u hrvatskim rukama

Uvečer 4. siječnja 1992. posljednji pripadnici JNA napustili su svoje jako uporište na području Splita – ratnu luku Lora, jedan od najvećih simbola moći bivše jugomornarice. Posljednji oficiri i vojnici iz Lore isplovili su trgovačkim brodovima “Sveti Stefan” i “Alba,” te vojnim transportnim brodom “PO 91″ kojim je prije nekoliko dana iz Bara, Visa i Lastova dovezeno 250 tona oružja i streljiva, koje je trebalo vratiti hrvatskoj Teritorijalnoj obrani. Bio je to jedan od uvjeta iz prije potpisanog sporazuma u Žitniću o iseljavanju i odlasku pripadnika Jugoslavenske armije iz Splita. Ostale obveze odnosile su se na razminiravanje vojarne u Žrnovnici i ratne luke Lora te podmirivanje komunalnih dugova. Napuštanje Lore posljedica je poraza Jugoslavenske ratne mornarice sredinom studenog 1991. kada je general Kadijević zapovjedio napad na Split. Tom prilikom jugomornaricu je dočekao neočekivan napad sa Šolte koji je oštetio razarač “Split”. Ratna flota bila je prisiljena povući se prema jugu, međutim ondje ih je dočekala još jača topnička paljba s Korčule i Pelješca. U pomoć je pristiglo i Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, ali uzalud. Na kraju su dva manja broda potopljena, osam ih je oštećeno, a srušena su i tri borbena zrakoplova. U rukama jugovojske ostala je još samo ratna luka Lora, ali bez ratnih brodova. No i ona se uskoro morala evakuirati. Objekte u Lori preuzele su postrojbe Hrvatske ratne mornarice, koje su morale preuzeti i zadaću razminiravanja. Objekti u Lori bili su građevinski ispravni. No mornarički elektronički zavod bio je u cijelosti opljačkan, a preostali vozni park uglavnom uništen. Sve što se moglo odnijeti, odneseno je, a ono što je preostalo, oštećeno je ili uništeno. Lora, nekada oličenje vojničke urednosti, postala je golemo smetlište. Pristanište u kojem su se vezivale podmornice, raketni čamci, topovnjače, torpedni i ophodni brodovi, jedrilice i školski brod “Galeb” bilo je pusto. Hrvatska zastava u Lori podignuta je na svečanosti sljedećeg dana.

24. prosinca 1991. – osnovano Hrvatsko domobranstvo

1. siječnja 1877. – top na Griču počeo objavljivati podne Zagrepčanima

3. siječnja 1943. – završila bitka za Krašić (Jazovka)

 

Hrvatski vojnik, broj 323, prosinac 2010.

10. prosinca 1999.
Umro prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman

Prije jedanaest godina, 10. prosinca, preminuo je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, čiji su lik i djelo trajno obilježili noviju hrvatsku povijest. Pod njegovim vodstvom pokrenut je proces stvaranja samostalne, suverene i neovisne hrvatske države i ostvaren stoljetni san o hrvatskoj državnosti. “Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu Hrvatsku ni za što!” , obveza je koju je svom narodu u zavjet ostavio prvi hrvatski Predsjednik, čija je najveća zasluga ujedinjavanje hrvatskog naroda u borbi za hrvatsku samostalnost i neovisnost. Oduprijevši se mnogo nadmoćnijem agresoru hrvatski je narod, nažalost uz velike žrtve, oslobodio zemlju i započeo obnovu. Hrvatska je tako pokazala da može sama rješavati svoje probleme, što je i svijet uvidio i potvrdio međunarodnim priznanjem 15. siječnja 1992. Nepobitno jest da je utemeljenjem suverene i neovisne hrvatske države i stvaranjem Hrvatske vojske kao zametka suvremene oružane sile te vraćanjem Hrvatske u njezine granice dr. Franjo Tuđman osigurao nezamjenjivo mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti.

17. prosinca 1939. – potopljen “Graf Spee” kod Montevidea

18. prosinca 1916. – završena bitka kod Verduna, najdulja u povijesti

20. prosinca 1281. – prvi spomen grada Rijeke

20. prosinca 1991. – ostavka Ante Markovića na položaj premijera SFRJ

23. prosinca 1827. – rođen Wilhelm von Tegethoff, austrijski admiral

23. prosinca 1991. – Republika Hrvatska pustila u opticaj svoj prvi novac – hrvatski dinar

Hrvatski vojnik, broj 322, prosinac 2010.
Nova Bila

10. prosinca 1993.
Konvoj za Novu Bilu

Upravo na Međunarodni dan ljudskih prava 10. prosinca 1993. iz Zagreba je krenuo humanitarni konvoj pod nazivom “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. Čak 87 kamiona humanitarne i zdravstvene pomoći uputilo se na dalek i neizvjestan put. Nova Bila, mjesto između Travnika i Viteza, u ratnim godinama postala je glavno utočište prognanih Hrvata iz travničke općine. U tamošnjem franjevačkom samostanu 1992. osnovana je bolnica, jedino mjesto medicinske pomoći stradalom hrvatskom stanovništvu. Ondje se pod kišom granata, bez vode, lijekova i dovoljno medicinskog osoblja, nalazilo stotinjak teških ranjenika. Humanitarni konvoj “Bijeli put” trebao je spasiti mnoge živote. Prve su poteškoće nastale kad su kamioni stigli na područje pod nadzorom Armije BiH. Suprotno sporazumu i jamstvu koje je dalo veleposlanstvo BiH, vojnici su više puta pretresali i zadržavali konvoj, a ponekad su podmetali i oružje, samo da ga zaustave. Tek 20. prosinca prvi su humanitarci stigli na cilj, pred franjevačku bolnicu. Bošnjačke snage zabranile su liječnicima da ostanu a nisu dopustile ni evakuaciju ranjenika. Nakon samo 24 sata konvoj je morao napustiti Novu Bilu. Na povratku je u novim napadima smrtno stradao vozač Ante Vlaić. Humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu” ipak je uspio prekinuti osmomjesečnu blokadu Lašvanske doline. Tamošnjem hrvatskom stanovništvu bio je to znak da nije zaboravljeno, a dio pomoći upućen je i enklavama s muslimanskim življem.

10. prosinca 1948. – UN donio deklaraciju o pravima čovjeka

12. prosinca 1519. – papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva

12. prosinca 1971. – Savka i Tripalo podnijeli ostavke čelništvu SKH

13. prosinca 1856. – rođen hrvatski vojskovođa Svetozar Borojević von Bojna

13. prosinca 2003. – uhićen irački diktator Sadam Husein

14. prosinca 1890. – ubijen indijanski poglavica Bik Koji Sjedi

Hrvatski vojnik, broj 321, prosinac 2010.
Dubrovnik 1991

6. prosinca 1991.
Žestoki napadi na Dubrovnik i Osijek

Šesti prosinca 1991. ostat će zabilježen kao crni petak za dva hrvatska grada, Dubrovnik i Osijek. U gradu svetoga Vlaha napad je trajao duže od deset sati. Bio je to najgori dan u novijoj povijesti Dubrovnika, hrvatskog grada spomenika. Agresor je rabio i eksplozivne naprave zabranjene međunarodnim konvencijama. Projektili nisu poštedjeli ni staru gradsku jezgru. Oštećena je palača Sponza, crkva svetog Vlaha, gradske zidine, luka, hoteli. Na više mjesta rakete i granate izazvale su požar, koji su branitelji i mještani morali gasiti pod neprekinutom paljbom iz topova. Istodobno, Osječani su bili već po tko zna koji put u skloništima. Napadači su uglavnom gađali civilne ciljeve: središte grada, staru Tvrđu, stambene objekte. Napad je počeo iznenadnim granatiranjem, zbog čega je stradao veći broj ljudi na ulicama i u trgovinama. Europa, po običaju, nije bila jedinstvena u tumačenju agresije na Hrvatsku. Dok je francuski ministar zdravstva, Bernard Kouchner, koji je i sam proveo noć u osječkom skloništu, pozivao Europu na odlučan odgovor zbog brutalne srpske sile, europski “plavci” nisu reagirali na cinične komentare generala Kadijevića, kako su se u Osijeku i u Dubrovniku zbili tek sporadični incidenti. Uz golemu materijalnu štetu, u napadima JNA na Dubrovnik i Osijek, tog je crnoga šestog prosinca poginulo 29 ljudi, pretežno civila. Stotinu ih je lakše ili teže ranjeno. O cilju i načinu agresorskog napada najbolje svjedoči činjenica da je najviše žrtava toga dana bilo u dubrovačkom hotelu Libertas, u kojem su bile smještene izbjeglice te u osječkoj robnoj kući u kojoj su stradali slučajni namjernici i prodavači.

3. prosinca 1915. – počelo povlačenje srpske vojske kroz Albaniju

6. prosinca 1941. – počela sovjetska protuofenziva kod Moskve

7. prosinca 1970. – njemački kancelar Willy Brandt poklonio se žrtvama u Varšavi

7. prosinca 2000. – umro Vlado Gotovac

8. prosinca 1990. – obnovljen rad Matice Hrvatske

9. prosinca 1945. – u prometnoj nesreći stradao američki general George Smith Patton

Hrvatski vojnik, broj 320, studeni 2010.
John-Brown

2. prosinca 1859. 
Obješen abolicionist John Brown

Prije sto pedeset godina ljudi su živjeli u jednom drukčijem mnogo okrutnijem svijetu. Tako je bilo moguće da su američke savezne vlasti osudile i smaknule osmoricu abolicionista, i to samo šest godina prije donošenja zakona o zabrani ropstva. Dogodilo se to u Charlestownu 2. prosinca 1859. kada je sa svojim istomišljenicima obješen John Brown, borac za oslobođenje i ravnopravnost crnaca u tada robovlasničkom SAD-u. Brown je bio među najkontroverznijim osobama svoga doba. Još 1837. prisegnuo je pred Bogom da će svoj život posvetiti borbi protiv ropstva i nije ostao samo na riječima. Odlučio je rušiti robovlasnički sustav agresivnim, ratničkim metodama. U svom posljednjem pohodu, u nadi da će podići opći ustanak crnačkog stanovništva s malom je skupinom pristaša osvojio arsenal u Harpers Ferryju, ali ga je ondje zarobila federalna vojska. Suđenje je privuklo pozornost svih svjetskih medija. Tako je i Viktor Hugo napisao nekoliko otvorenih pisama tražeći Brownovo oslobađanje. Do toga nije došlo, dobrim dijelom zbog toga što je Brown odbio pomilovanje. Povjesničari se slažu da su se zbog Brownova terorističkog djelovanja i propasti kod Harpers Ferryja, uzburkale tenzije koje su dovele do odcjepljenja južnih država, građanskog rata i naposljetku propasti ropstva. Kako to već u Americi često biva, Brown je postao mitološki lik. Negdje kao sanjar i junak, a nerijetko kao crni vrag i začetnik terorizma. Njegova legenda opjevana je u brojnim pričama, pjesmama i filmovima. Glumio ga je tako i najveći odmetnik među country pjevačima Johnny Cash, u nama najpoznatijoj ekranizaciji Brownova lika, televizijskoj seriji Sjever i jug.

26. studenoga 1991.- povlačenje JNA iz zagrebačke vojarne “Maršal Tito”

27. studenoga 1942.- francuska mornarica potopila svoju ratnu flotu u Toulonu da ne bi pala nacistima u ruke

28. studenoga 1964.- “Mariner 4″ poslao prve fotografije Marsa

29. studenoga 1994.- sporazum Šušak – Perry o vojnoj suradnji

2. prosinca 1804.- Napoleon se okrunio za cara

2. prosinca 1969.- umro sovjetski maršal Kliment Vorošilov

Hrvatski vojnik, broj 319, studeni 2010.
Britannic

21. studenoga 1916.
Torpediran “Britannic”

Najnesretniji brod u povijesti “Titanic” nije bio jedini brod svoje vrste. Imao je čak dva blizanca. Jedan je “Britannic” koji je zlosretnu sudbinu odlaska na morsko dno doživio 21. studenoga 1916. kada je torpediran u Egejskom moru nedaleko od Atene. Drugi je blizanac “Olimpic”, ali je on imao potpuno drukčiju sudbinu. Vozio je punih 25 godina i zaslužio nadimak “star i pouzdan”. “Britannic” je porinut u veljači 1914. u vrijeme kad je “Titanic” već gotovo dvije godine ležao u mraku Atlantika. Njegovo prvo putovanje odgodilo je izbijanje I. svjetskog rata. Vlasnici broda su očekivali da će rat završiti do Božića, ali su se prevarili u procjeni. Nakon toga je uslijedilo novačenje u Britansku ratnu mornaricu, gdje je “Britannic” prenamijenjen u transportno-bolnički brod za izvlačenje ranjenika iz istočnog Mediterana, prije svega s Galipolja. Njemačka podmornica ga je presrela u Egejskom moru na njegovu šestom putovanju i torpedirala jednim jedinim pogotkom. Kapetan je pokušao okrenuti golemi brod i spasiti ga nasukavanjem na obalu, ali u tome nije uspio. Za razliku od “Titanica”, zbog blizine kopna i brze pomoći ostalih brodova na “Britannicu” je poginulo trideset od više od tisuću mornara, vojnika i bolničara. Britannicovu olupinu na 120 metara dubine locirao je 1975. slavni francuski istraživač podmorja Jacques Cousteau. Ako slučajno poželite istražiti najveći brod pod morem u jednom komadu, za to morate dobiti dopuštenje Britanske ratne mornarice i lokalnih grčkih vlasti.

18. studenoga 1664. – poginuo hrvatski ban Nikola Zrinski

20. studenoga 1991. – zločin na Ovčari

22. studenoga 1718. – poginuo gusar Crnobradi

22. studenoga 1890. – rodio se Charles de Gaulle

24. studenoga 1729. – rodio se ruski general Suvorov

25. studenoga 1690. – Vrgorac oslobođen od Turaka

Hrvatski vojnik, broj 318, studeni 2010.
Film traka donja

18. studenoga 1991.
Okupacija Vukovara

Kada je potkraj kolovoza 1991. počeo opći napad na grad, vojni analitičari predviđali su da će otpor s takvim omjerom snaga biti skršen za tri dana, no prevarili su se. Agresor je na raspolaganju imao trideset tisuća vojnika i pripadnika paravojnih skupina te oko tisuću šesto oklopnih borbenih vozila, šezdeset zrakoplova, tristo pedeset topova i mnoštvo ostale vojne opreme. Hrvatskih branitelja s vrlo skromnim naoružanjem nikada tijekom bitke za Vukovar nije bilo više od tisuću osamsto, a ukupnu vojnu silu Operativne grupe Vukovar – Vinkovci – Županja činilo je oko pet tisuća vojnika.

U prvih nekoliko naleta potkraj ljeta 1991. napadači su krenuli u opći tenkovsko-pješački napad, ali su ih, na njihovo golemo iznenađenje, branitelji odbili. Uništeno je šezdesetak tenkova i oklopnih transportera, a Trpinjska cesta, na kojoj se tada vodila glavnina napada, prozvana je “grobljem tenkova”. Nakon takvog poraza, u kojemu su doživjeli velike gubitke u ljudstvu i tehnici, napadači su promijenili taktiku. Od početka listopada opkoljeni je Vukovar izlagan neprekidnom topničkom razaranju i zračnom bombardiranju, a pokušaji upada u grad reducirani su na pojedine točke.

Iz dana u dan novinari Hrvatskog radija – Vukovar i ostalih svjetskih agencija izvješćivali su o hrabrom otporu dvadesetak tisuća stanovnika, koji su s vremenom sve više padali u okruženje. Zauzimanjem gradskog naselja Lužac prekinuta je komunikacija između Borova Naselja i Vukovara pa je pad grada bio neizbježan. Čak pedeset šest dana Vukovarci nisu imali struje, vode ni telefonskih veza sa svijetom. Odavno više nije bilo ni dovoljno hrane, a po “oslobođenju” u gradu nisu postojale ni zgrade, ni kuće, ni skloništa. Vukovar je imao stotine novih grobova, tek šačicu preživjelih boraca i već legendarne pale heroje poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, ili žive mladog i starog Jastreba…

Mnogi branitelji, ne želeći pasti živi u ruke neprijatelja, krenuli su kroz minska polja u proboj. Oni koji su ostali zarobljeni u obruču nadali su se humanom tretmanu i potpori promatrača Europske zajednice, koji su nadgledali evakuaciju grada. Na žalost, 18. studenog nije bio kraj te agonije – bio je to dan kada je za mnoge tek počelo pravo mučenje. Većina muškaraca otpremljena je u Srbiju, gdje su sljedećih nekoliko mjeseci živjeli u koncentracijskim logorima (Niš, Stajićevo, Begejci i Srijemska Mitrovica). Žene, starci i djeca su nakon nekoliko dana provedenih na proputovanju od Vukovara preko Srbije i Bosne stigli na sigurno, u Hrvatsku. Velik broj branitelja i ranjenika iz vukovarske bolnice odveden je u tada nepoznatom smjeru. Tek će se godinama poslije, nakon mirne reintegracije i iskapanja na Novom vukovarskom groblju, Ovčari i ostalim otkrivenim masovnim grobnicama, saznati kamo su ti ljudi odvedeni, iako se za sudbinu mnogih ni danas ne zna.

Hrvatski vojnik, broj 317, studeni 2010.
Agresija na Hrvatsku

5. studenoga 1991.
Rezolucija o ratu protiv Hrvatske

Gotovo pola godine nakon što je Sabor Republike Hrvatske proglasio hrvatsku neovisnost i mjesec dana od isteka moratorija Europske zajednice na tu odluku, Hrvatska je krvarila na svim ratištima. Gotovo jedna trećina teritorija je bila okupirana, pola milijuna ljudi je protjerano iz svojih domova, mnogi gradovi, poput Dubrovnika i Vukovara, bili su u potpunom okruženju, nitko nije mogao ući u njih ni donijeti prijeko potrebnu medicinsku pomoć, hranu i odjeću za promrzle stanovnike, djecu i žene. Gradovi na rubu okupiranih područja, poput Osijeka, Vinkovaca i Karlovca, svakodnevno su trpjeli žestoka granatiranja i bombardiranja. Svi unutarnji i međunarodni putovi na kopnu, moru i u zraku bili su blokirani, a čitava Dalmacija u potpunosti odsječena od ostatka zemlje. Stoga je 5. studenoga 1991. Sabor na svom zasjedanju, usvojio Rezoluciju o ratu protiv Hrvatske i potrebi međunarodne intervencije za mir u Hrvatskoj. Ta je Rezolucija upućena parlamentima i vladama demokratskih zemalja diljem svijeta. Njome je upozoreno da je bivša JNA u Beogradu izvela vojni udar, što oduzima svaku legitimnost federalnim tijelima i predstavništvima Jugoslavije u svijetu. Sabor Republike Hrvatske pozvao je svijet da zaustavi rat u Hrvatskoj, da označe kao agresore Srbiju i Crnu Goru te bivšu jugoslavensku vojsku. Potom se traži primjena političkih, vojnih, gospodarskih sankcija protiv njih, te da se upute vojne postrojbe koje će onemogućiti jugoslavensku vojsku u daljnjem razaranju Hrvatske. U Rezoluciji se još apeliralo na europsku demokratsku savjest da zaustavi rat, da uputi humanitarnu pomoć stradalom pučanstvu, izbjeglima, ranjenima, te djeci i bolesnima, odnosno onima kojima je ta pomoć najpotrebnija.

5. studenoga 1968. – prva crnkinja izabrana u Predstavnički dom SAD-a

7. studenoga 1944. – u Tokiju pogubljen sovjetski obavještajac Richard Sorge

8. studenoga 1986. – umro Vječeslav Molotov, ruski političar

9. studenoga 1765. – umro Josip Kazimir Drašković, hrvatski general

9. studenoga 1956. – francuski se književnik Sartre odrekao komunizma

9. studenoga 1991. – potpisan Sporazum o povlačenju JNA iz Rijeke

 

Hrvatski vojnik, broj 316, listopad 2010.
invalides

30. listopada 1674.
Dom invalida

“Pariz je manje siguran nego najtamnija šuma!” napisao je u XVII. stoljeću jedan suvremenik predstavljajući glavni grad Francuske kao stjecište prosjaka, bogalja i lopova iz redova onemoćalih i isluženih vojnika za koje se nitko nije brinuo. Planove o osnivanju zavoda za takve vojnike imali su mnogi vladari, ali ih nisu uspjeli ostvariti. Prvi je to učinio francuski kralj Luj XIV. Nakon tri godine gradnje, 30. listopada 1674., uz zvukove vojne glazbe, prvi onemoćali vojnici ušli su u Dom invalida gdje ih je dočekao Kralj Sunca osobno. Nakon više od trideset godina gradnje dovršena je i velebna crkva, a prigodom njezina otvorenja 1706. kralj je posljednji put posjetio to znamenito sklonište bivših ratnika. Oko 1500 stanovnika Doma različite dobi i iz svih dijelova Francuske živjelo je podvrgnuto strogoj vojnoj stegi. Ženama je bio zabranjen pristup, a oženjeni su mogli samo dva puta tjedno spavati izvan Doma. Ta je institucija prednjačila i u higijeni. Primjerice, imala je izgrađene zahode u vrijeme kad ih nije bilo u najraskošnijim dvorcima. Da bi se spriječilo besposličarenje, organiziran je rad u brojnim radionicama. Dom invalida postao je poznat i izvan Francuske pa su ga posjetili mnogi vladari i kopirali njegov ustroj. Znamenita zgrada Luja XIV. poznata je i po mnogim političkim događajima. Otmica oružja iz podruma Doma označila je početak Francuske revolucije 1789. Nakon kraće neizvjesnosti Napoleon je instituciji vratio ugled kada je ondje dodijelio prva odličja Legije časti. Poslije je i sam u Domu invalida dobio vječno počivalište, uz Panteon vojne slave. Vojni muzej u Domu invalida u Francuskoj i danas je najvažnije mjesto njezine višestoljetne ratne slave.

29. listopada 1929. – krah Njujorške burze

31. listopada 1825. – rođen Eugen Kvaternik

31. listopada 1991. – konvoj “Libertas” uplovio u Dubrovnik

2. studenoga 1766. – rođen maršal Radetzky

3. studenoga 1994. – postrojbe HVO-a oslobodile Kupres

4. studenoga 1994. – ubijen Yitzhak Rabin

Hrvatski vojnik, broj 315, listopad 2010.
prvi skok

22. listopada 1935.
Prvi skok padobranom

Danas kada padobranci sigurno izvode neobične akrobacije u zraku, prisjećamo se vremena kada su se to usudili samo ludo hrabri. O padobranu je razmišljao već Leonardo da Vinci, a početkom XVII. stoljeća naš Faust Vrančić prvi ga je upotrijebio i opisao u svom djelu “Homo Volans”. No prvi nadziran i uspješan skok s visine, koji čovjek bez pomoći tehnologije ne bi preživio, izveo je 22. listopada 1797. Andre-Jacques Garnerin. Taj je francuski pustolov ujedinio dobro poznavanje fizike i ludu hrabrost. Podigao je balon na visinu od tisuću metara i izveo povijesni skok. Prvi prototip padobrana nije imao zračni otvor na vrhu pa je Garnerin otplutao zrakom više od kilometar i pol od mjesta gdje je iskočio. Poslije uspješnog skoka Garnerin je proputovao Europu, promovirajući svoj izum. Njegova supruga ponovila je njegov pothvat za koji su suvremenici tvrdili da je najhrabriji u povijesti. Razvoj zrakoplovstva početkom XX. stoljeća i česti padovi zrakoplova, nametnuli su potrebu sigurnijeg leta posade, a to se moglo postići tek padobranom. Tako se 1912. iznad grada Saint Louisa iz jurećeg zrakoplova s padobranom na leđima odvažio iskočiti američki kapetan Albert Berry. Padobran je 1912. godine, kao i danas, bio smotan u poseban zavežljaj i smješten u naprtnjaču te pričvršćen pilotu na leđa. U početku su padobrani bili napravljeni od svile, ali ubrzo ju je zamijenio mnogo pouzdaniji i izdržljiviji materijal – najlon. Osim za iskakanje ljudi, padobrani su svoju primjenu dobili i kod spuštanja svemirskih sondi u atmosferu i usporavanja zrakoplova pri slijetanju na pistu. Hrabri kapetan Berry nastavio je skakati i učiti druge pa je tako postao prvi instruktor padobranstva. Poslije njega postalo je nezamislivo da čovjek leti ratnim zrakoplovom, a da na svojim leđima ne nosi za svoj život tako dragocjenu napravu.

22. listopada 1935. – uveden čin maršala Sovjetskog Saveza

23. listopada 1739. – počeo rat za Jenkinsovo uho

25. listopada 1415. – Bitka kod Agincourta

25. listopada 1991. – Rudolf Perešin preletio iz Bihaća u Klagenfurt

26. listopada 1992. – završila akcija Južno bojište

28. listopada 1956. – postavljena spomen-ploča hrvatskim vojnicima u hotelu Les Invalides u Parizu

 

Hrvatski vojnik, broj 314, listopad 2010.
DUGI MARS

20. listopada 1935.
Dugi marš

Godinu dana nakon početka Dugog marša, četiri tisuće preživjelih pripadnika kineske Crvene armije na čelu s Mao Ce-tungom stiglo je 20. listopada 1935. u provinciju Shensi na sjeverozapadu Kine. Bio je to veliki pothvat, dotad nepoznat u taktici ratovanja. U epskom bijegu pred vojskom Čang Kai-šeka kineski komunisti prešli su više od 10 tisuća kilometara. Još od 1927. u Kini je trajao građanski rat između komunističkih i nacionalističkih snaga. Čang Kai-šek je između 1930. i 1934. pokrenuo pet velikih ofenziva na Sovjetsku Republiku Kinu, uspostavljenu u provinciji Kiangsi. Pod vodstvom Mao Ce-tunga komunisti su gerilskom taktikom uspješno odbili prve četiri ofenzive, ali u petoj, za koju je Čang Kai-šek skupio 700 tisuća vojnika i sagradio utvrde oko komunističkih baza, Mao je smijenjen s vodećeg partijskog položaja. U opsadi su ubijene ili pomrle od gladi tisuće seljaka. Pred neizbježnim porazom komunisti su se u listopadu 1934. probili iz obruča i počeli povlačenje, takozvani Dugi marš. Njihove su snage u početku imale 86 tisuća vojnika, 15 tisuća neborbenog osoblja i 35 tisuća žena. Kolona se protezala gotovo stotinu kilometara. Prva katastrofa dogodila se već idućega mjeseca kada je ta skupina naišla na Čang Kai-šekovu blokadu na rijeci Hsiang. U izravnom je sukobu stradalo 50 tisuća osoba. Nakon tog poraza Mao je opet preuzeo vodstvo, primjenjujući gerilsku taktiku i izbjegavajući izravne sukobe. Snage su podijeljene u nekoliko kolona, kako bi se zbunio neprijatelj. Cilj je bila sjeverozapadna Kina, gdje su se komunisti trebali boriti protiv japanskih osvajača, kako bi stekli poštovanje kineskih masa. Trpeći glad i bombardiranja izveli su najduži marš u povijesti ratovanja, a Mao Ce-tungov pokret njime je stekao veliki ugled među Kinezima. Tisuće ljudi se pridružilo kineskoj Crvenoj armiji u Jenanskim pećinama. Nakon desetljeća borbe protiv Japanaca, građanski se rat nastavio i 1945. Naposljetku je Čang Kai-šek poražen, a Mao Ce-tung je proglasio Narodnu Republiku.

 

15. listopada 1529. – završila prva turska opsada Beča

16. listopada 1990. – spomenik bana Jelačića vraćen na središnji zagrebački trg

18. listopada 1977. – samoubojstvo njemačke terorističke skupine Baader-Meinhoff

18. listopada 1991. – konvoj “liječnika bez granica” u opkoljenom Vukovaru

21. listopada 1899. – rođen Andrija Hebrang, hrvatski političar

21. listopada 1992. – umro Ante Ciliga, hrvatski političar i publicist

Hrvatski vojnik, broj 313, listopad 2010.
York

9. listopada 1918.
Pothvat narednika Yorka

Tijekom američke ofenzive u Francuskoj, kaplar Alvin York izveo je najveći pothvat u I. svjetskom ratu: 8. listopada 1918. sam je zašao za leđa njemačkoj zasjedi te njezinom vlastitom strojnicom ubio 28 i zarobio 132 neprijateljska vojnika. Zbog tog hrabrog čina promaknut je u stožernog narednika i postao najodlikovaniji Amerikanac u ratu. Uz američku Medalju časti, dvije francuske i talijansku dobio je i crnogorsku Ratnu medalju. Nakon povratka u Ameriku, samozatajni York promoviran je u pravu medijsku zvijezdu. Godinama je odbijao producente koji su željeli snimiti film o njegovu životu i herojstvu. Popustio je tek 1941. kada je Europom bjesnio novi rat, ali je postavio jedan uvjet: njegovu ulogu mora glumiti Gary Cooper! Film Narednik York bio je pun pogodak. U kinima se pojavio neposredno prije Pearl Harboura, skupio je jedanaest nominacija za Oscara, a osvojio dva. Pravi narednik York bio je vrlo ponosan jer je zlatnog kipića dobio baš njegov miljenik Gary Cooper. Alvin York ponovno se prijavio u rat kao dragovoljac, ali ga nisu pustili na bojište zbog starosti. Umro je 1964. u bolnici vojnih veterana u rodnom Tennesseeju. I II. je svjetski rat imao jednog junaka poput Yorka. Osamnaestogodišnji poručnik Audy Murphy u više se navrata istaknuo neuobičajenom hrabrošću na Siciliji i u Francuskoj. Za vrijeme jednog sukoba potpuno je sam na tenku izvojevao pobjedu. Murphy je postao najodlikovaniji američki vojnik u II. svjetskom ratu, s čak 24 odličja. Kad je o filmu riječ, Audie Murphy je, u odnosu na Yorka, otišao korak dalje. Postao je glumačka zvijezda i glumio sam sebe u filmu Do pakla i natrag.

8. listopada 1912. – započeo I. balkanski rat

9. listopada 1934. – atentat na kralja Aleksandra

9. listopada 1995. – poginuo Andrija Matijaš Pauk, zapovjednik 4. gbr

11. listopada 1884. – rođena Eleonora Roosevelt, američka političarka

11. listopada 2000. – ubijen Matija Ljubek, hrvatski sportaš

14. listopada 1947. – američki pilot Chuck Yeager probio zvučni zid

Hrvatski vojnik, broj 312, listopad 2010.
RAKETIRANI BANSKI DVORI

7. listopada 1991.
Raketirani Banski dvori

Ponedjeljak 7. listopada bio je dan koji je cijela Hrvatska nestrpljivo očekivala zbog isteka moratorija Europske zajednice na odluku Sabora Republike Hrvatske o proglašenju neovisnosti. Sada je već, za razliku od proglašenja moratorija, cijela Hrvatska bila obuhvaćena ratnim vihorom. Jugoslavenska narodna armija otvoreno je stala uz bok srpskim pobunjenicima s barikada, a hrvatska policija i Zbor narodne garde pokušavali su diljem Hrvatske osvojiti što veći broj vojarni JNA, streljiva i oružja. Velik je dio Hrvatske već bio okupiran, Jadran je bio pod blokadom Jugoslavenske ratne mornarice, Zadar gotovo u potpunosti odvojen od ostatka Hrvatske, napadan je Dubrovnik, u Vukovaru su vođene ulične borbe, primirje se nigdje nije poštivalo, a većina europskih zemalja “ultimativno” je zvala na prestanak neprijateljstava, prijeteći sankcijama svim stranama umiješanim u sukob. Tog dana oko 15 sati dva zrakoplova Ratne avijacije JNA raketirala su Banske dvore, sjedište Predsjednika Republike Hrvatske, u Zagrebu. U trenutku napada u Banskim dvorima su se nalazili predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i jugoslavenski premijer Ante Marković. Pravo je čudo što su sva trojica preživjela napad, ali i sama odluka da se napad izvrši kad su se oni nalazili u Banskim dvorima upućuje na to da je vrhovništvo JNA, predvođeno Veljkom Kadijevićem, namjeravalo jednim potezom ukloniti najistaknutije, legalnim putem izabrane političke dužnosnike, ne samo Hrvatske nego i Jugoslavije. Osim Banskih dvora tog dana su raketirani i televizijski odašiljač na Sljemenu, Samobor te nekoliko zagrebačkih prigradskih naselja. Informativna služba komande Ratnog zrakoplovstva i Protuzračne obrane objavila je u Beogradu priopćenje kako nijedna posada borbenih “vazduhoplova” RZ i PZO nije dobila zadaću bombardirati Zagreb. U komandi RZ-a i PZO-a pretpostavljali su da se, s obzirom na cjelokupnu situaciju u zemlji, netko od pilota “možda” samovoljno odlučio na ovakvu akciju. Dvorište i predsjedničko krilo Banskih dvora potpuno su uništeni. Već sljedeći dan Sabor RH je proglasio istupanje iz SFRJ.

1. listopada 331. prije Krista – Aleksandar Veliki pobijedio Darija kod Arabele

2. listopada 1935. – fašistička Italija napala Etiopiju

2. listopada 1998. – drugi posjet Ivana Pavla II. Hrvatskoj

3. listopada 1929. – Kraljevina SHS promijenila ime u Kraljevina Jugoslavija

6. listopada 1014. – umro makedonski car Samuilo

Hrvatski vojnik, broj 311, rujan 2010.
Filip Lijepi i Ivana Luda

25. rujna 1506.
Filip Lijepi i Ivana Luda

Habsburškog princa Filipa iznenada je u Burgosu spopala jaka vrućica a tijelo su mu prekrile crne tifusne mrlje. Pri puštanju krvi iz žila mu je potekla gotovo crna tekućina. Zlosretni Filip umro je u agoniji 25. rujna 1506. a da u povijesti nije ostavio znatnijeg traga. No, u ovoj priči važnija je njegova supruga Ivana, kći španjolskog kraljevskog para čijom je milošću Kolumbo opremio svoje lađe i otkrio Ameriku. Roditelji su prelijepu princezu zbog dinastijske kombinatorike namijenili jednako pristalom nasljedniku Austrije i Nizozemske te pretendentu na njemačku carsku krunu. Velika romansa izrodila se tijekom godina u pravi pakao. Ivanu su možda i s razlogom spopali napadi histerične ljubomore poslije koje bi uslijedila turobna depresija. Ivana se danima nije odvajala od odra a zatim je tjednima s muževljevim lijesom sumanuto lutala Kastilijom sve dok ga nije pokopala u čuvenoj katedrali Granade. Ivana je naposljetku proglašena mentalno nesposobnom za vladanje i zatvorena u Tordesillasu. Doživjela je duboku starost i formalno vladala zajedno sa svojim sinom Karlom do svoje smrti, 1555. Njezina djeca ostavila su dubok pečat u povijesti XVI. stoljeća: Najpoznatiji Karlo V. vladao je gotovo cijelom Europom i Amerikom. Jedna je kći postala kraljica Portugala, druga Francuske, a treća, Marija udana je za posljednjeg hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. koji je poginuo na Mohačkom polju 1526. Hrvatska kruna ipak je ostala u “obitelji”. Na slobodno Ludovikovo prijestolje sjeo je ni manje ni više nego Marijin brat Ferdinand!

24. rujna 1541. – umro alkemičar Paracelsus

24. rujna 2007. – umro hrvatski pjevač Vice Vukov

25. rujna 1917. – umro hrvatski političar Frano Supilo

27. rujna 1944. – Sovjetske trupe ušle u Jugoslaviju

29. rujna 1947. – osnovan Informacijski biro komunističkih partija – Informbiro

30. rujna 1452. – tiskana prva Biblija

Hrvatski vojnik, broj 310, rujan 2010.
Traiani_iustitia

18. rujna 53. 
Rođen car Trajan

Rimski car Marko Ulpije Trajan, koji je rođen 18. rujna 53. na krajnjem jugu Pirinejskog poluotoka u Andaluziji bio je prvi car rođen izvan grada Rima u nekoj dalekoj provinciji. Osim toga Trajan je bio i prvi car kojega je posvojio prijašnji a da mu nije bio ni u kakvom srodstvu, bilo rođenjem ili bračnim vezama. Car Nerva koji nije bio popularan među vojnicima trebao je nešto što će mu donijeti njihovu potporu. Ostvario je to imenujući popularnog vojskovođu i namjesnika Germanije Trajana svojim posvojenim sinom i nasljednikom. Kada je Nerva umro, Trajan ga je naslijedio bez incidenata, i time je postao prvi rimski car koji nije bio talijanskog podrijetla. Vladao je vrlo dobro pa je Senat govorio: “Budi sretniji od Augusta i bolji od Trajana.” Uspješno je izradio put kroz ?erdap i podigao najveći kameni most Rimskoga Carstva preko Dunava, u današnjoj Rumunjskoj, dugačak više od 1100 metara, a izgled mosta može se i danas vidjeti na Trajanovu slavoluku u Rimu. Trajan je bio drugi od takozvanih pet dobrih careva i za njegove vladavine Rimsko Carstvo je dosegnulo svoj teritorijalni vrhunac. Uspješno ga je proširio prema Istoku, osvojivši zemlje Dačana na Dunavu i Parta u Armeniji i Mezopotamiji. Daljnja osvajanja prekinula je židovska pobuna a istodobno se Trajan razbolio pa je krenuo natrag u Italiju. Umro je usput u Maloj Aziji i tako postao jedini Rimljanin kojem je počast za pobjede održana posmrtno. U balkanskim zemljama sačuvala se legenda o caru Trajanu s kozjim ušima. Koliko se ta priča odnosi na navodno dobrog rimskog cara, nemoguće je utvrditi.

17. rujna 1944. – Saveznički desant kod Arnheima

18. rujna 887. – Bitka kod Makarske – Dan Hrvatske ratne mornarice

21. rujna 1991. – okupirana Petrinja

22. rujna 1499. – turska vojska opustošila Veneciju

23. rujna 1913. – francuski zračni as Roland Garros preletio Sredozemlje

Hrvatski vojnik, broj 309, rujan 2010.
Korean-Airlines-Flight

 

15. rujna 1983. 
Sovjeti oborili južnokorejski zrakoplov

Svojim zaključkom od 15. rujna 1983. američki je Senat u službenom aktu podupro oštre izjave predsjednika Reagana u povodu sovjetskog rušenja južnokorejskog zrakoplova dva tjedna prije. Bilo je to jedno od posljednjih kritičnih usijavanja atmosfere između svjetskih supersila tijekom Hladnog rata. Kriza je počela 1. rujna 1983., kada je južnokorejski Boeing 747 na letu iz New Yorka za Seoul, iz nikada razjašnjenih okolnosti, skrenuo s kursa i preletio područja s brojnim sovjetskim vojnim bazama na Kamčatki. Sovjetske su vlasti odmah poslale dva MiG-a, od kojih je jedan, ne dobivši odgovor na nekoliko upita korejskog pilota, srušio zrakoplov. U nesreći je poginulo 269 putnika i članova posade, od kojih su 60-ak bili Amerikanci. Sovjeti su priznali obaranje, a pilot koji je to učinio izjavio je da se nimalo ne kaje, jer je, poštujući postupke, učinio ono što je morao. Usput su Sovjeti optužili Amerikance da je taj zrakoplov bio u špijunskoj misiji nadgledanja sovjetskih vojnih baza na Kamčatki. Amerikanci, predvođeni predsjednikom Reaganom, reagirali su vrlo oštro, prekinuvši sve tadašnje pregovore i suradnju sa SSSR-om. Ipak, poslije su analize pokazale da je do nesreće došlo zbog brojnih nesretnih okolnosti i nesporazuma, a prije svega zbog pogreške u navigaciji. Upravo zbog ove zrakoplovne nesreće predsjednik Reagan je inicirao široku upotrebu GPS sustava za navigaciju u civilnim službama. Što je južnokorejski zrakoplov radio 500 kilometara od svojeg pravca putovanja u sovjetskom zračnom prostoru nikada nije otkriveno!

11. rujna 1848.- u ratu protiv Mađara ban Jelačić prešao Dravu

13. rujna 1598. – umro španjolski kralj Filip II.

14. rujna 1992. – mirovne snage UN-a ušle u Somaliju

14. rujna 1944. – poginuo Franjo Kluz, prvi partizanski pilot

15. rujna 2007. – umro dr. Juraj Njavro, hrvatski liječnik i političar

16. rujna 1736. – umro Gabriel Fahrenheit, njemački fizičar

Hrvatski vojnik, broj 308, rujan 2010.
Ludi Konj

 

5. rujna 1877. 
Ubijen indijanski poglavica Ludi Konj

Najvećim svojim herojem sjevernoamerički Indijanci smatraju Ludog Konja, poglavicu posljednje generacije Oglalu Lakota Siouxa koji su slobodno lutali prerijama i živjeli tradicionalnim životom nesputani u rezervatima. Osobito je zapamćena njegova pobjeda nad Žutom Kosom – pukovnikom Custerom kod Little Big Horna, zbog koje je izbio velik rat američke vlade sa Siouxima kojim je na kraju slomljen organizirani indijanski otpor. Iako je pred kraj života položio oružje, Ludi Konj nikad nije pomislio prepustiti zemlju svojih pradjedova velikom bijelom poglavici u Washingtonu i borio se doslovno do posljednjeg daha. Probo ga je jedan vojnik bajunetom 5. rujna 1877. kad je pružio otpor pri uhićenju. Pošto se Ludi Konj nije dao fotografirati, a mjesto gdje su posmrtni ostaci ispraćeni u vječna lovišta nije poznato, njegov lik je prepušten mašti kasnijih crtača, pa je legenda postala još i veća. Upravo zbog toga je 1939. poglavica Siouxa Henry Medvjed Koji Stoji poslao narudžbu Korczaku Ziółkowskom, jednom od autora poznatog spomenika američkim predsjednicima na Mount Rushmoreu: “Ja i moji kolege poglavice željeli bismo da bijeli čovjek zna da i crveni čovjek također ima svoje heroje!” Ziółkowski je radove započeo 1948. Poslije njegove smrti posao su nastavila njegova djeca, a danas i unuci. Ako se spomenik Ludom Konju ikad završi, sa svojih 175 metara visine, postat će najveća skulptura napravljena ljudskom rukom. Za usporedbu, glave američkih predsjednika, isklesane na trinaest kilometara udaljenom Mont Rushmoreu, visoke su svega 18 metara. Ova impozantna građevina prikazivat će gordog ratnika s porukom koju je zagovarao Ludi Konj: “Moja zemlja je gdje leže moji preci!”

1. rujna 1939. – počeo II. svjetski rat

3. rujna 1931. – Oktroirani ustav kralja Aleksandra

5. rujna 1914. – počela bitka kod Marne

5. rujna 1638. – rođen Louis XIV., Kralj Sunce

6. rujna 1966. – ubijen Hendrik Verwoerd, utemeljitelj južnoafričkog apartheida

7. rujna 1533. – rođena Elizabeta Tudor

Hrvatski vojnik, broj 307, rujan 2010.
nuclear-bomb

9. kolovoza 1945. 
Prva sovjetska atomska bomba

Dvije godine poslije demonstracije atomske moći nad Hirošimom i Nagasakijem, američke su vlasti uhitile Klausa Fuchsa, njemačkog znanstvenika koji je sudjelovao u konstrukciji bombe. On je priznao da je otkrivao podatke komunističkim vlastima Sovjetskog Saveza. No već je bilo kasno. Svoju prvu atomsku bombu “Prva munja” Sovjeti su detonirali 29. kolovoza 1949. u Kazahstanu. U Americi je nastala panika. Jedni su tražili preventivni rat protiv Sovjetskog Saveza. Govorili su: “Učinimo to sada dok smo nadmoćniji!” Drugi su predlagali žuran sastanak Trumana i Staljina da bi se izbjegao atomski obračun. Truman se odlučio za treću varijantu: zapovjedio je izradu hidrogenske superbombe. Osim toga, da bi ublažio šokantan učinak vijesti, američki je Predsjednik podsjetio da je to očekivao i da je Sovjetski Savez prije ili poslije morao saznati tajnu atomske bombe. Znanstvenike ta spoznaja također nije iznenadila. Vođa američkog tima koji je stvorio atomsku bombu, Robert Openheimer, jasno je izjavio: “Ne može se sačuvati tajnom priroda svijeta!” Američka hidrogenska bomba, novo ubitačno čudovište, eksplodirala je potkraj 1952. na otočju Enivetok u Tihom oceanu i Amerikanci su opet stekli prednost. Ali, ovaj put Sovjeti su ih dostigli za svega devet mjeseci. Počela je grozničava utrka u naoružanju. Gomilale su se zalihe nuklearnih punjenja, koje bi bile dovoljne da nekoliko tisuća puta unište zemaljsku kuglu. Tijekom idućih desetljeća dvije supersile proizvele su goleme količine atomskog oružja, to opasnijeg jer su razvile i snažne interkontinentalne rakete. S vremenom je ipak prevladao razum pa je došlo do mnogih sporazuma o ograničavanju, a potom i o uništenju određenog broja bojnih glava i raketa.

27. kolovoza 55. pr. Kr. – Cezar se iskrcao na britanski otok

28. kolovoza 1991. – u Domovinskom ratu poginuo HTV-ov snimatelj Žarko Kaić

29. kolovoza 1526. – Mohačka bitka

31. kolovoza 1997. – poginula princeza Diana

1. rujna 1961. – održana Prva konferencija nesvrstanih zemalja u Beogradu

2. rujna 1666. – u požaru izgorio srednjovjekovni London

Hrvatski vojnik, broj 305-306, srpanj 2010.
Bartolomejska noc

4. kolovoza 1572. 
Bartolomejska noć

U XVI. su stoljeću diljem Europe vođeni brojni vjerski ratovi između pristalica katoličanstva i rimskog pape te raznih frakcija novog protestantskog kršćanstva. Najbrojnija protestantska skupina u Francuskoj nazivana je hugenotima, a kada je navarski kralj Henry (hugenot) oženio kraljicu Margot (katolkinju), izbio je građanski rat. Nepunih tjedan dana nakon vjenčanja na vođu francuskih hugenota admirala de Colignyja izveden je neuspješan atentat. Kada su njegovi vjerski sljedbenici zatražili da se provede istraga o pokušaju ubojstva, počeli su progoni, a u danima koji su slijedili izveden je stravičan masakr. Pokolj je započeo noć uoči blagdana Sv. Bartolomeja (24. kolovoza) 1572. Pokrenuo ga je francuski kralj Charles IX., a organizirala ga je njegova i Margotina majka Katarina de Medici. Ona je uvjerila neiskusnog Charlesa da hugenoti žele iskoristiti vjenčanje kako bi pokrenuli pobunu. Zbog toga ih je trebalo uništiti dok su još svi u Parizu, a među prvima je pogubljen admiral de Coligny. Već idućeg dana, uvidjevši što je učinio, Charles IX. je opozvao svoju zapovijed, ali već je bilo prekasno. Pretpostavlja se da je u Parizu tog dana ubijeno više od tri tisuće hugenota, dok se broj pogubljenih hugenota u mjesecima koji su uslijedili procjenjuje na čak sedamdeset tisuća u cijeloj Francuskoj. Brojni katolički vladari, poput Filipa II. Španjolskog, pozdravili su taj čin, a papa Grgur XIII. je dao izraditi medalju u slavu smaknuća heretika. Henry od Navarre je preživio Bartolomejsku noć, preobratio se na katoličanstvo i nakon izumrća francuske vladarske kuće Valois postao kralj čitave Francuske.

15. kolovoza 1715.- Sinjani odbili navalu Turaka. U spomen tome trči se Alka

16. kolovoza 1914.- junaštvo broda “Zenta”

17. kolovoza 1786.- umro pruski kralj Friedrich II. Veliki

19. kolovoza 1991.- neuspješan pokušaj državnog udara u Moskvi

22. kolovoza 1964.- crnci dobili pravo glasa u Južnoafričkoj Republici

24. kolovoza 1991.- pokraj Bogdanovaca srušen prvi zrakoplov JNA u Domovinskom ratu

Hrvatski vojnik, broj 303-304, srpanj 2010.
rum

 

31. kolovoza 1970. 
Ukinut rum u britanskoj mornarici

Više od 300 godina britanska je ratna mornarica dijelila mornarima dnevni obrok ruma, nazvan “tot” ili poznatije “grog”, koji se uoči bitke ili poslije pobjede točio u dvostrukoj količini. No i tom je prastarom dopingu došao kraj: 31. kolovoza 1970. Admiralitet ga je zauvijek ukinuo, smatrajući da je u suvremeno doba nepotreban. Rum su pripravljali još stari Kinezi pa je Marco Polo u XIV. stoljeću pisao da je pio “vrlo dobro vino od šećera”. No na glas u Europi došao je tek osvajanjem Jamajke s bogatim nasadima šećerne trske. Osnovni razlog dijeljenju alkohola nije bilo širenje raskalašenosti posade, nego “razblaživanje” pitke vode koja je na debelim morima, u doba prije hladnjaka, vrlo brzo postajala neugodna za piće. U početku se voda miješala s pivom ili konjakom, a poslije britanskog zauzimanja Jamajke 1655., prešlo se na rum. Grog – vruća voda s rumom, malo ili jako pivo, kako su ga još zvali mornari, ime je dobio po nadimku admirala Edwarda Vernona – Stari Grog, koji je prvi počeo točiti to piće. Vidjevši da su Vernonovi mornari općenito zdraviji, pola pinte dvaput na dan uvedeno je na svim brodovima. S vremenom je mornarski rum dobio razne nazive, od Ubojitog vraga i Demonske vode do Gusarskog pića i Nelsonove krvi. Posljednje ime, prema legendi, priskrbila mu je neobična zgoda. Poslije pogibije slavnog admirala kod Trafalgara, njegovo je tijelo prevezeno u Englesku upravo u bačvi s rumom. Nelson je doduše stigao u domovinu, ali bez ruma koji su tijekom plovidbe ispili žedni mornari. Kada je “tot” ruma 1970. ukinut, na svim je brodovima ispijena posljednja runda. “Ili rum ili služba”, prosvjedovali su tada mnogi stari morski vukovi i ogorčeni otišli u mirovinu!

1. kolovoza 1991. – masakr hrvatskih policajaca u Dalju

2. kolovoza 1990. – Irak napao Kuvajt

5. kolovoza 1991. – oslobođen Knin – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti

8. kolovoza 1928. – umro hrvatski političar Stjepan Radić

11. kolovoza 1456. – umro ugarski vojskovođa Janos Hunyadi – Sibinjanin Janko

 

Hrvatski vojnik, broj 301-302, srpanj 2010.
Decimiranje

16. srpnja 1917. 
Posljednje decimiranje

Na austrijskoj fronti u Prvome svjetskom ratu talijanski su generali tjerali svoje vojnike u besmislene juriše koji su obično završavali krvavim masakrom. Nakon desete ofenzive Talijani su poslije početnih uspjeha izgubili osvojene položaje, ali i moral. Tri pukovnije predale su se austrougarskim vojnicima bez ispaljena metka, a mnogi su dezertirali. Mnoge postrojbe otvoreno su se suprotstavile odlasku pred neprijateljske mitraljeze, pa je bešćutni glavni zapovjednik Cadorna poručio podređenima da “samo smrtne kazne mogu neposredno djelovati”. Kad se poslije dvije godine ratnog pakla pobunila i elitna brigada Catanzaro, talijansko vojno vodstvo primijenilo je nepojmljivu odmazdu: ujutro 16. srpnja 1917. pobunjeni su vojnici postrojeni a zatim je svaki deseti ustrijeljen. Takav okrutan način kažnjavanja, nazvan “desetkovanje” ili latinski “decimiranje”, prvi su uveli Rimljani još u petom stoljeću prije Krista uglavnom zbog pobuna i kukavštine. Neki put su se žrtve izvlačile kockom. Obijesni zapovjednici često bi se poigravali ljudskim sudbinama. Poznato je da se franački vladar Pipin Mali osvećivao zarobljenicima i malodušnicima tako da je dao odrubiti glave svima koji su bili niži od balčaka njegova podignutog mača. Desetkovanje se primjenjivalo sve do kraja XVIII. stoljeća kada su ga ukinule sve regularne vojske kao ostatak barbarskog doba. Starom kaznom prvi su se i posljednji u modernom ratu koristili Talijani da bi spriječili rasulo svoje obeshrabrene vojske. Neki su povjesničari izračunali da je strijeljano više od 2000 vojnika u rovovima ili na maršu. Pravi pokolj uslijedio je poslije poraza kod Kobarida kad je Cadorna dao pogubiti čak 5000 dezertera. Jezivu istinu otkrila je poslije rata jedna istražna komisija koja je zgroženoj javnosti objavila da je desetkovanje bila “divljačka mjera koju ništa ne može opravdati”!

18. srpnja 64. – veliki požar u Rimu, grad izgorio gotovo do temelja

19. srpnja 1978. – Sandinistička revolucija u Nikaragvi

22. srpnja 1540. – umro Ivan Zapolja, hrvatsko-ugarski kralj

25. srpnja 1966. – sporazum socijalističke Jugoslavije s Vatikanom

26. srpnja 1847. – Liberija proglasila neovisnost

26. srpnja 1908. – osnovan američki FBI

Hrvatski vojnik, broj 299-300, srpanj 2010.
Goli otok

9. srpnja 1949. 
Otvoren Goli otok

Prva skupina od 1200 uhićenih “Informbirovaca” dopremljena je 9. srpnja 1949. na otočić između Krka i Raba – Goli otok. Bio je to početak zloglasnog logora što će godinama biti simbol političke represije u komunističkoj Jugoslaviji. Nakon Staljinove osude komunističkog vodstva Jugoslavije, sovjetski je blok do ljeta 1949. uveo potpunu ekonomsku blokadu Jugoslavije. Tito i najuže komunističko vodstvo odolijevalo je pritiscima, ali je istodobno po cijeloj zemlji bez većih kriterija počeo progon takozvanih Ibeovaca. Zbog zločinačkih metoda koje su primjenjivane nad utamničenima, ubrzo je postao jedan od najgorih zatvora u poslijeratnoj Europi. Golog se otoka navodno prvi sjetio tadašnji ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske Stevo Krajačić, koji je jednom prigodom pratio kipara Antuna Augustinčića dok je po hrvatskoj obali tražio kvalitetan kamen za svoje skulpture. Udaljen desetak milja od obale, bez zelenila, stalno izložen burama i munjama bio je idealno mučilište za one koji u većini slučajeva nisu ni znali što je Informbiro, a kamoli da su radili za njega. Do 1954., dokad su trajali najžešći progoni, na otoku je zatvoreno više od 15 tisuća osoba iz cijele bivše Jugoslavije. To su bili ljudi različitih zanimanja: radnici, seljaci, intelektualci, ali i nositelji partizanske spomenice, neki od njih zaista i zadrti staljinisti. U tom koncentracijskom logoru završili su i drugi režimu nepoćudni pojedinci koji su trpjeli u najsurovijim uvjetima, podvrgnuti torturi i brutalnom “preodgoju”. Izolacija u specijalnim kutijama, vezanje ruku i nogu i vješanje o drvo, vađenje pijeska iz mora tijekom zime – samo su neki od izuma okrutnih tamničara zbog kojih se patilo i umiralo u strašnim mukama. Zatvor na Golom otoku ukinut je 1988. godine.

3. srpnja 1921. – Vidovdanskim ustavom ukinuto zvanje hrvatskog bana

5. srpnja 1910. – prvi let zrakoplova u Zagrebu – Dragutin Novak

11. srpnja 1995. – okupirana Srebrenica

13. srpnja 1941. – prva uporaba višecijevnog raketnog bacača – sovjetske “kaćuše”

13. srpnja 1943. – ubijen Ivan Goran Kovačić

15. srpnja 1881. – Vojna krajina vraćena Hrvatskoj

Hrvatski vojnik, broj 298, lipanj 2010.
Sarajevski atentat

28. lipnja 1914.
Sarajevski atentat

Poslije balkanskih ratova znatno su se zaoštrili odnosi između Srbije, koja je udvostručila svoje područje, i Austro-Ugarske, kojoj su ojačana srpska posezanja za pokrajinom Bosnom i Hercegovinom dodatno ugrozila strateške interese na Balkanu. Europske velesile udružene u suprotstavljene tabore – Centralne sile i Antantu – u to su vrijeme samo čekale priliku za međusobni oružani obračun. U takvim okolnostima Austro-Ugarska je organizirala velike vojne manevre u Bosni i Hercegovini, zbog kojih je glavni vojni inspektor, austrijski prestolonasljednik Franjo Ferdinand, 28. lipnja 1914. stigao u posjet Sarajevu. Ondje ga je čekala skupina atentatora iz redova “Mlade Bosne”, čiji su pripadnici bili jugoslavenski orijentirani. Jedan od njih, Nedeljko Čabrinović, bacio je bombu na Ferdinandov automobil, ali se ona odbila te ranila časnika iz pratnje i nekoliko prolaznika. Prestolonasljednik se nije sklonio, nego je, izazivajući sudbinu, krenuo u posjet ranjenicima u bolnici. Kad se njegov automobil počeo vraćati, jer je vozač pogriješio put, Ferdinand se našao na meti novog atentatora, Gavrila Principa. Taj ga je smrtno ranio hicem iz pištolja, a potom ubio njegovu suprugu, nadvojvotkinju Sofiju. Policijska istraga, a pogotovo dokumenti otkriveni 1919., pokazali su da je atentat organiziran u Beogradu. Glavnu ulogu u pripremama imali su tajno udruženje “Crna ruka” i njezin vođa, pukovnik Dragutin Dimitrijević – Apis, tada šef obavještajne službe srpskog glavnog stožera. Pokazalo se, također, da Franjo Ferdinand nije bio slučajna žrtva srpske osvete. Njegova politika zagovaranja trijalizma Austrije, Ugarske i Hrvatske, oko koje bi se okupile Slovenija i Bosna i Hercegovina, remetile su velikosrpske težnje za tim dijelovima Habsburške Monarhije. Sarajevski atentat imao je poguban učinak na svjetske prilike: kad je Beč navijestio rat Srbiji, suprotstavljene velesile ušle su u sukob, koji će poslije biti prozvan I. općim svjetskim ratom.

25. lipnja 1950. – počeo Korejski rat

27. lipnja 1945. – Staljin postao generalisimus

27. lipnja 1948. – izbio građanski rat u Grčkoj

27. lipnja 1991. – tenk JNA pregazio “osječkog fiću”

28. lipnja 1389. – Kosovska bitka: Turci osvojili Srbiju

29. lipnja 1991. – Hrvatska prestala slati vojnike u JNA

Hrvatski vojnik, broj 297, lipanj 2010.
Scapa Flow

 

1. lipnja 1919. 
Nijemci potopili svoju flotu

Nakon završetka I. svjetskog rata njemačka je ratna mornarica bila jedna od važnih tema pregovora o miru pa je internirana u britansku pomorsku bazu Scapa Flow. Iskoristivši odsutnost glavnine britanskih ratnih brodova, njemački je admiral Ludwig von Reuter 21. lipnja 1919. zapovjedio potapanje cijele zatočene njemačke flote. U roku od dva sata zapovijed je signalnim zastavama prenesena svim posadama i oko podneva svi su brodovi polagano počeli tonuti. Uzbunjeni britanski stražari pokušali su spriječiti potapanje, ali bez većeg uspjeha, ubivši pritom devet njemačkih mornara, posljednje žrtve I. svjetskog rata. Od bitke kod Jutlanda 1916. njemačka je ratna flota predstavljala izazov Savezničkim snagama. Kako bi se osigurali od mogućih iznenađenja, odlučili su je nakon sklapanja primirja u studenome 1918. internirati u Scapa Flow. Ondje je upućeno pet bojnih krstaša, 11 bojnih brodova, osam krstarica i 50 razarača. Svi su brodovi razoružani i stavljeni pod nadzor čekajući da se o njihovoj sudbini odluči na pregovorima u Versaillesu. Ne želeći da nekad ponosna njemačka carska mornarica bude razdijeljena među pobjednicima, njemački je zapovjednik odlučio potopiti sve brodove. U jednom danu svi su brodovi nestali na dnu Scapa Flowa. Britanci su od uništenja uspjeli spasiti samo tri lake krstarice i tri razarača, ali je većina njemačke flote visokoga mora zauvijek nestala u dubinama Scapa Flowa. Brodovi su poslije izvađeni i prodani u staro željezo. Britanski zapovjednik Fremantle poludio je od bijesa, nazvavši taj njemački čin “povredom časne tradicije pomoraca svih nacija”. Reuter mu je mirno odgovorio: “Smatram da bi u prilici nalik ovoj postupio i svaki britanski mornar.” U II. svjetskom ratu slično su postupili i Francuzi, potopivši 1942. svoju flotu u Toulonu, da ne bi pala u ruke Nijemcima.

18. lipnja 1991. – počelo neprekidno zasjedanje Hrvatskog sabora

19. lipnja 1860. – Josip Šokčević imenovan hrvatskim banom

21. lipnja 1992. – oslobođen Miljevački plato

22. lipnja 1941. – pokraj Siska osnovan Prvi partizanski odred u Hrvatskoj – Dan antifašizma

24. lipnja 1520. – španjolski osvajač Hernan Cortes ušao u Meksiko

Hrvatski vojnik, broj 296, lipanj 2010.
nelson_mandela_by_Phothooth

14. lipnja 1964. 
Nelson Mandela osuđen na doživotni zatvor

Vođu pokreta za ravnopravnost crnaca Južne Afrike, Nelsona Mandelu, apartheidske su vlasti 14. lipnja 1964. “zauvijek” strpale iza rešetaka. Njegova duga politička karijera počela je još 1944., kada je pristupio najstarijoj crnačkoj organizaciji Južne Afrike, Afričkom nacionalnom kongresu. Poslije masakra nad mirnim crnim prosvjednicima u Sharpevilleu 1960., Mandela je aktivno sudjelovao u organiziranju gerilskoga vojnog otpora protiv bjelačke vladajuće manjine. Zbog toga je nekoliko puta uhićen, a 1964. i osuđen na doživotnu robiju. Prvih 18 godina zatvoreništva proveo je u vrlo teškim uvjetima, u ćeliji bez kreveta i gotovo bez prava na kontakt s vanjskim svijetom. U 80-ima cijeli svijet prosvjedovao je protiv politike apartheida u Južnoafričkoj Republici. Osobito je ostalo upamćeno okupljanje na londonskome Wembleyju u lipnju 1988., kada su, slaveći Mandelin 70. rođendan, glazbenici pjesmom tražili njegovo puštanje na slobodu. Godine 1989. južnoafrički predsjednik postao je Frederik de Klerk. On je ukinuo zabranu Afričkoga nacionalnog kongresa i nakon 27 godina zatočeništva, 1990., pustio Mandelu na slobodu. Tri godine poslije, Mandela i De Klerk su zajednički primili Nobelovu nagradu za mir. Preuzevši vodstvo Sveafričkoga kongresa, Mandela je nakon prvih višerasnih izbora postao prvim crnim predsjednikom Južnoafričke Republike. Često je govorio: “Borba je moj život!” Ta borba za prava crnačkog stanovništva, kako se pokazalo, nije bila uzaludna.

11. lipnja 1937. – strijeljan maršal Tuhačevski, lažno optužen u Staljinovim čistkama

13. lipnja 313. – Milanskim ediktom Konstantin dao kršćanstvu slobodu kao i drugim religijama Rimskog Carstva

14. lipnja 1905. – pobuna na oklopnjači “Potemkin”

14. lipnja 1943. – počelo I. zasjedanje ZAVNOH-a na Plitvicama

17. lipnja 1462. – noćni napad Vlada Drakule na Mehmeda II.

17. lipnja 1864. – u Varaždinu osnovano vatrogasno društvo u Hrvatskoj

Hrvatski vojnik, broj 295, lipanj 2010.
Najuspjesnije povlacenje

4. lipnja 1940.
Završena evakuacija kod Dunquerquea

U svibnju 1940. njemački je čelični klin za samo dva tjedna presjekao Francusku i tako glavninu britansko-francuskih snaga zatvorio u smrtonosnu klopku na plažama Dunkuerquea. Zapovjednik 10. pancer-divizije Hans Guderian neugodno se iznenadio jer je Hitler zapovjedio da stane sa svojim tenkovima. Poslije osam dana izvlačenja, 4. lipnja 1940., dovršeno je najuspješnije povlačenje vojske u povijesti ratovanja. Oko 850 različitih, na brzinu skupljenih plovila, od većih brodova do čamaca, evakuiralo je iz opkoljenog Dunquerquea na britanske otoke 338 tisuća vojnika. Među njima je bilo i 150 tisuća Francuza. Operacija je protekla iznenađujuće uspješno, ali ne i bez poteškoća. Dok su se vojnici ukrcavali na brodove, Nijemci su ih napadali zrakoplovima, zasipali bombama i strojničkom paljbom. Iz svega je stvorena prava legenda, o kojoj su povijes?ni istraživači početkom šezdesetih godina otkrili i mračne strane. Kod Dunquerquea su se, primjerice, mogle vidjeti velike skupine uspaničenih vojnika koji su plakali od straha. Čak su i u Engleskoj bili vidljivi znakovi rasula. Mnogi su vojnici bacali puške iz vlaka koji ih je iz Dovera vozio u unutrašnjost. Njemačko zapovjedništvo, pa ni sam Churchill, nisu vjerovali da je takvo što uopće moguće. Hitlerova odluka da zaustavi Guderianove tenkove koji su mogli samljeti već obeshrabrenu vojsku ni do danas nije razjašnjena. Za neke analitičare bio je to ustupak Londonu za “častan mir”, za druge luda strateška pogreška koja je donijela spas cijeloj britanskoj regularnoj armiji. Bjegunci su preko noći postali junaci. Ushićenu javnost premijer Churchill brzo je ohladio riječima: “Ratovi se ne dobivaju evakuacijama”. Bio je u pravu, jer je bitka za Britaniju tek počinjala.

5. lipnja 1991. – KOS uhićuje sudionike prosvjeda od 5. svibnja u Splitu

6. lipnja 1919. – Finska objavila rat SSSR-u

7. lipnja 1947. – Slavko Kvaternik osuđen na smrt

9. lipnja 1943. – na Sutjesci ranjen Josip Broz Tito

10. lipnja 1796. – rođen Antun Mihanović, autor teksta hrvatske himne

Hrvatski vojnik, broj 294, svibanj 2010.
Turci zauzimaju Carigrad

 

29. svibnja 1453. 
Turci osvojili Carigrad

U noći 29. svibnja 1453. deseci tisuća Turaka provalili su kroz razrušene zidine Carigrada. Napadači su preplavili gradske ulice i sasjekli sve branitelje na bedemima. Među njima je poginuo i zadnji bizantski vladar Konstantin Paleolog. Bizantu je sredinom XV. stoljeća zaprijetila mračna sudbina. Nekadašnju veliku državu, gospodaricu golemih prostranstava na Zapadu i Istoku, turska su osvajanja svela na usko područje Carigrada. Car Konstantin uzalud je tražio vojnu pomoć iz Venecije, Genove i Rima. Dobio je tek nekoliko galija i par stotina vojnika, što je uz šest tisuća naoružanih Bizantinaca bilo nedovoljno za obranu pred golemom turskom silom. Računa se da je sultan Mehmed II. za konačni obračun skupio oko tri stotine tisuća fanatičnih Turaka. Bizantinci su se pouzdavali u snažne zidine duge sedam kilometara, koje su u tri reda štitile ulaz u grad. Turski je sultan brzo riješio taj tehnički problem. Unajmio je Mađara Orbana, koji mu je izlio čudovišni top, sposoban izbacivati zrna od pola tone. Branitelji su ipak puna tri mjeseca odolijevali svim napadima. U međuvremenu su Turci svoju flotu prebacili preko brda u zaljev Zlatnog roga, inače zaštićen neprobojnim željeznim rešetkama. Sada je i s te strane Carigradu zaprijetila opasnost. U zlokobnu sudbinu grada uplelo se i bezumno proročanstvo. Umjesto da pograbe oružje, stotine tisuća Bizantinaca povjerovalo je da će anđeo zaštitnik grada svojim plamenim mačem poraziti neprijatelja. Poslije tri dana ubijanja i pljačke, Mehmed je zapovjedio da se zaustavi divljanje. Carigrad je postao nova prijestolnica Osmanlijskog Carstva, odakle će turska bujica nezadrživo provaliti u srednju Europu.

28. svibnja 1871. – slom Pariške komune

29. svibnja 1985. – na Heyselu, u divljanju Liverpoolovih navijača, poginulo 39 Juventusovih navijača

30. svibnja 1913. – Londonskim ugovorom završen I. balkanski rat

30. svibnja 1994. – uvedena hrvatska valuta, kuna

31. svibnja 1900. – Bokserski ustanak u Kini

3. lipnja 1923. – Mussolini dao pravo glasa ženama u Italiji

Hrvatski vojnik, broj 293, svibanj 2010.
Battleship_Bismarck

7. svibnja 1941. 
Potopljen njemački bojni brod “Bismarck”

Ponos njemačke brodogradnje, bojni brod “Bismarck” bio je najveći bojni brod svoga doba na svijetu. Bio je dugačak 250 metara, težak 49 tisuća tona, te naoružan s osam velikih topova. Nacionalistički vođa Hitler polagao je veliku nadu u njega i slične brodove u borbi protiv britanskih postrojbi. Britanci su stoljećima bili nepobjedivi na moru, pa su i početkom II. svjetskog rata pažljivo kontrolirali vodene rute kojima se može izići na Atlantski ocean, jer velike bojne brodove poput “Bismarcka”, ako bi jednom doplovili na otvoreni ocean, bili bi vrlo teško uhvatiti. U proboj prema Atlantiku “Bismarck” je iz glavne baltičke luke Gdynie krenuo u proljeće 1941. Još prije toga, za opskrbu gorivom i materijalom na Atlantik je upućeno nekoliko tankera i manjih brodova. Britanski su špijuni doznali za isplovljivanje i gotovo cijela britanska flota krenula je u potragu za grdosijom. “Bismarck” je otkriven nedaleko od Islanda, a u odlučujućoj borbi suprotstavili su mu se krstarica “Hood” i bojni brod “Prince of Wales”. “Bismarck” je potopio “Hooda”, a od 1421 člana posade preživjela su samo trojica. Nekoliko puta je također pogodio i bojni brod “Prince of Wales”, koji se povukao i uz oštećenje stigao do luke. Prije povlačenja, “Prince of Wales” je oštetio “Bismarcka” i uzrokovao istjecanje goriva iz broda. “Bismarck” je žurno krenuo prema francuskoj luci St. Nazaire, no britanske krstarice su ga pratile i povremeno napadale. Posljednji obračun dogodio se 26. svibnja, kad su ga napala tri ratna broda uz potporu iz zraka. “Bismarck” je potonuo idućeg dana jugozapadno od irske obale, na svojoj prvoj borbenoj zadaći. Olupinu najvećeg ratnog broda II. svjetskog rata pronašao je 1989. američki istraživač Robert Ballard, na dubini od gotovo pet kilometara.

22. svibnja 1819. – prvi parobrod preplovio Atlantik

22. svibnja 1992. – Hrvatska primljena u UN

24. svibnja 1992. – poražena JNA mornarica napustila Vis i Lastovo

25. svibnja 1911. – meksički diktator Porfirio Diaz podnio ostavku

26. svibnja 1972. – SAD i SSSR potpisali sporazum o ograničenju atomskog naoružanja, nazvan SALT – 1

27. svibnja 1806. – Napoleonova Francuska okupirala Dubrovačku Republiku

Hrvatski vojnik, broj 292, svibanj 2010.
napoleon-in-egypt

16. svibnja 1798. 
Napoleonov pohod na Egipat

Napoleon Bonaparte nesumnjivo je bio velik vojskovođa, ali ne možemo reći da je bio ispred svog vremena. Često se ponašao kao srednjovjekovni kondotijer, vojni vođa čija se osobna slava mora hraniti pobjedama na bojnom polju. Vojska mu je bila stuba za uspon i njegova osobna strast. To ga je često vodilo u megalomanske pothvate. Tako se 16. svibnja 1798. uputio iz Toulona s golemom flotom i 55000 vojnika u pohod na Egipat kako bi Engleskoj presjekao put u Indiju. U Parizu mu je bilo dosadno pa je često govorio: “Ovdje se sve izliže, pa i moja slava. U toj se maloj Europi ne može steći dovoljno slave, pa valja krenuti na Orijent!” U Egiptu se mamelučki konjanici nisu mogli suprotstaviti plotunima iskusnih Francuza. Napoleon je pobjednički ušao u Kairo, gdje ga je stigla zastrašujuća vijest o Nelsonovoj pobjedi nad francuskom flotom kod Abukira. U kolovozu 1799., Napoleon je potajno otplovio u Francusku, prepustivši vojnike zaraznim bolestima i neprijateljskim udarima. Bijedni ostaci njegovih postrojbi tek su se 1801. vratili u zemlju. Začudo, egipatski neuspjeh nije slomio ambicije tog vojskovođe jer se u međuvremenu državnim udarom domogao potpune vlasti u Francuskoj. Njegov pohod na zemlju drevnih piramida tek je u budućnosti donio neki rezultat. Francuzi su kod Rosette pronašli crnu kamenu ploču ispisanu hijeroglifima, koje je uspješno dešifrirao François Champolion.

14. svibnja 1922. – rođen prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman

15. svibnja 1945. – predaja na Bleiburškom polju

15. svibnja 1840. – umro hrvatski ban i podmaršal Franjo Vlašić

17. svibnja 1944. – deportirani Tatari s Krima

18. svibnja 1291. – mameluci zauzeli Akru, posljednju križarsku utvrdu u Svetoj zemlji

19. svibnja 1991. – na referendumu građani Hrvatske odlučili o istupanju iz SFRJ

Hrvatski vojnik, broj 291, svibanj 2010.
ustanak Sepoja

10. svibnja 1857. 
Ustanak protiv britanskog imperija u Indiji

Sredinom XIX. stoljeća Velika Britanija je sa samo pet tisuća činovnika i sedamdesetak tisuća vojnika, mahom Indijaca, držala u pokornosti cijeli indijski potkontinent, koji je tada imao oko 350 milijuna stanovnika. Indija se sastojala od 600 vazalskih feudalnih državica suprotstavljenih interesa te dijelova pod kontrolom Istočnoindijske kompanije. Cijeli prostor tako su nadzirale i iskorištavale kolonijalne vlasti. I feudalne glavare i široke indijske slojeve s vremenom je obuzelo snažno protubritansko raspoloženje. Posebno su nezadovoljni bili indijski vojnici, tzv. sepoji, koje su Britanci podvrgnuli nemilosrdnoj rasnoj diskriminaciji. Poslije više manjih pobuna, 10. svibnja 1857. izbio je masovni ustanak nezadovoljnika, koji se za samo tri tjedna proširio na sjeverne indijske pokrajine i središnju Indiju. Britanci su ostali zatečeni. U Indiji nisu imali vlastitu vojsku jer se njihova vladavina temeljila na potpori domorodačkih postrojbi. Trebalo im je vremena da iz Irana i Kine povuku svoje vojnike. Ustanici su u akcijama okrutno poubijali velik broj bijelaca, ali je odmazda bila još strašnija. U pobjedničkom pohodu Britanci su palili sela i pljačkali bogate gradove, masovno vješali ustanike, a neke ubijali privezane za topovske cijevi. Poslije sloma ustanka Indija je postala krunska kolonija, a engleska kraljica Viktorija svojoj je kruni dodala i carski naslov. Iako se kolonijalni sustav pooštrio, došlo je do novog buđenja indijske samosvijesti: velika zemlja duhovno je gledala na Zapad, a istodobno proučavala samu sebe i svoju bogatu prošlost. Mahatma Gandhi je umjesto oružja izabrao otpor masovnim neposluhom i prosvjedima, čemu se Britanci nisu mogli oduprijeti.

8. svibnja 1828. – Dan Crvenog križa

8. svibnja1898. – rođen Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal

9. svibnja 1945. – u Berlinu potpisana bezuvjetna kapitulacija nacističke Njemačke

10. svibnja 1979. – umro Antun Augustinčić, hrvatski kipar

11. svibnja 1949. – Izrael primljen u UN

12. svibnja 1820. – rođena Florence Nightingale, engleska bolničarka

Hrvatski vojnik, broj 290, travanj 2010.
saigon 1975

30. travnja 1975. 
Pad Saigona

Početkom 1975. Sjeverni Vijetnam prekinuo je sporazum o prekidu vatre i počeo operaciju “Ho Ši Min”, koja je označila završni komunistički napad na teritorij Južnog Vijetnama. Poslije američkog povlačenja, Pentagon je smatrao da je milijunska saigonska armija dovoljan jamac opstanka Južnog Vijetnama. Ta se procjena pokazala promašenom: već početkom travnja sjevernovijetnamske su snage zauzele uporište Tra Nang, a zatim u općoj ofenzivi slomile otpor na jugu. Južnovijetnamci su u samo nekoliko dana izgubili osam pokrajina. Njihova se vojska raspala i počela zajedno s mnogobrojnim civilima povlačiti prema južnom dijelu zemlje. Pod pritiskom vrhunski vođene ofenzive sajgonska je obrana ubrzo popustila i 30. travnja 1975. prvi tenkovi sjevernovijetnamske vojske počeli su ulaziti u grad ispunivši posljednju Ho Ši Minovu volju. Mnogi Saigonci pozdravili su komuniste smatrajući da dolazi oslobođenje. Posljednji helikopteri na brzinu su evakuirali američko veleposlanstvo u Saigonu, koje je nakon toga opljačkano i djelomice zapaljeno. Bio je to ponižavajući kraj dugogodišnje američke intervencije u Vijetnamu. Ubrzo su sjevernovijetnamski tenkovi upali u predsjedničku palaču. Četvrti put u samo mjesec dana u palači su bili novi osvajači. Unutra je general Min, predsjednik samo 36 sati, dočekao komunističke generale. Bio je to kraj južnovijetnamskog režima i krvavog vijetnamskog sukoba, koji je trajao još od II. svjetskog rata. U samo 51 dan operacije “Ho Ši Min” sjevernovijetnamski komunistički režim osvojio je i stekao prevlast na čitavom prostoru Vijetnama. Napadači su, među ostalim, zarobili 600 tenkova i 1000 zrakoplova pa je ujedinjeni Vijetnam postao vojna sila zahvaljujući otetome američkom oružju.

30. travnja 1868. – legendarna borba Legije časti protiv Meksikanaca pod zapovjedništvom satnika Dnajoua

1. svibnja 1995. – počela vojno-redarstvena operacija Bljesak

2. svibnja 1519. – rođen Leonardo da Vinci

3. svibnja 1992. – otet Alija Izetbegović

5. svibnja 1948. – Andrija Hebrang razriješen dužnosti

6. svibnja 1937. – katastrofa njemačkog cepelina Hindenburg

Hrvatski vojnik, broj 289, travanj 2010.
Trojanski konj

24. travnja 1184. prije Krista 
Pad Troje

“Kad je pao mrak, skriveni grčki junaci iziđoše iz konjeva trupa i uz pomoć vojske, koja kroz razvaljene zidine lako nahrupi u grad, započeše posljednju, neravnopravnu bitku desetogodišnjega Trojanskog rata.”

Tako je u dimu i vatri, u jednoj jedinoj noći prije više od tri tisuće godina, nestao slavni Prijamov grad – Troja. Legenda kaže da se to dogodilo 24. travnja 1184. god. prije Krista. Priča o trojanskom konju jedna je od najzanimljivijih epizoda iz tog epa o kasnobrončanom dobu na Mediteranu. Veliki drveni konj izgrađen je na prijedlog lukavog itačkog kralja Odiseja i ostavljen kao znak grčke predaje i povlačenja. Neki Trojanci bili su sumnjičavi, nisu vjerovali da su Grci odustali. Najglasniji među njima bio je Apolonov svećenik Laokont s riječima: “Ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose!” Ipak, Trojanci su srušili zidine i ugurali konja u grad, označivši tako svoj kraj. Manje je poznato da se u Homerovoj Ilijadi epizoda o trojanskom konju spominje tek u nekoliko redaka. Pravu, danas poznatu verziju opjevao je rimski pjesnik Vergilije u svojoj Eneidi više od tisuću godina poslije navodnih događaja. Razvojem modernih društvenih znanosti u XIX. st., arheolozi su, slijedeći činjenice iz Homerovih epova, pokušali pronaći mjesto gdje su se nalazili ostaci Troje. Od brojnih teorija najbliža je istini, čini se, ona njemačkog istraživača Schliemanna, koji ju je smjestio na brdo Hisarlik u današnjoj Turskoj. Drveni trojanski konj sigurno nije sačuvan, ali u svjetskoj literaturi ostavio je snažan trag. Na ulasku u treći milenij ušao je i u moderan kompjutorski rječnik. Trojanski konj ili trojanac naziv je za virus koji nepozvan uđe u računalni sustav i čini štetu dok korisnik i ne sluti kakvom je podlom napadu izložen.

24. travnja 1860. – prva željeznička pruga u Hrvatskoj: Kotoriba – Čakovec – Pragersko

26. travnja 1915. – tajnim Londonskim ugovorom Italiji je obećana Dalmacija

27. travnja 1909. – počela Mladoturska revolucija

28. travnja 1919. – umro Gavrilo Princip, sarajevski atentator

29. travnja 1945. – dan prije samoubojstva, Hitler se oženio Evom Braun

28. travnja 2003. – umro hrvatski general Janko Bobetko

Hrvatski vojnik, broj 288, travanj 2010.
PUT OKO EUROAZIJE

22. travnja 1880.
Kroz zaleđeno more iznad Europe i Azije

Hladni Šveđani tog su dana poludjeli od ushićenja: 22. travnja 1880. mali brod Vega, preuređeni kitolovac s jedrima i parnim strojem, stigao je u stockholmsku luku poslije silno opasne plovidbe oko goleme kopnene mase Europe i Azije. Učinio je to prvi u dugoj povijesti arktičkih istraživanja. Vođa smione ekspedicije, Adolf Erik Nordenskiöld, još se u lipnju 1878. s malom posadom pod vodstvom kapetana Adolfa Palandera uputio u nemoguću misiju kroz ledena arktička mora, kakvu do tada nije uspio ostvariti nijedan moreplovac. Iskusni je Nordenskiöld naslutio da s čvrstim brodom treba slijediti sibirske obale, gdje morske struje odmiču ledenu masu od kopna ostavljajući dovoljno prostora za plovidbu. I bio je u pravu. Vega je mukotrpno napredovala do rta Čeljuskin, a zatim je na samom pragu Sjevernog ledenog mora i Tihog oceana ipak ostala okovana oštrom polarnom zimom. Dok su mornari na -46 stupnjeva gledali najfantastičnije optičke varke, Nordenskiöld je očajavao: “Obilazila nas je smrt, čas grozno urlajući, čas tiho zviždeći.” Na sreću, posadu su posjetili domoroci Čukči, što joj je pobudilo nadu u spas. U ljeto 1879., kad su se sante razmaknule, Vega je dosegla krajnji rt Azije i kroz Beringov prolaz ušla u Tihi ocean, odakle je zaplovila prema Švedskoj, sada kroz toplija mora. Unatoč svim opasnostima, brod je stigao u Stockholm neoštećen i bez ljudskih gubitaka. Trebalo se još probiti kroz led drugog, Sjeverozapadnog prolaza. Dogodilo se to 1906. Na putovanje kroz zaleđeno more iznad sjevernoameričkog kontinenta odvažio se slavni Roald Amundsen s brodom “Gjoa”.

16. travnja 73. – pad židovske utvrde Masade

17. travnja 1704. – rođen Andrija Kačić Miošić, hrvatski pisac

17. travnja 1969. – svrgnut Aleksandar Dubček, čehoslovački političar

18. travnja 1983. – samoubojstveni napad na američko veleposlanstvo u Beirutu

21. travnja 1918. – oboren Crveni barun

22. travnja 1945. – proboj logoraša iz ustaškoga koncentracijskog logora u Jasenovcu

Hrvatski vojnik, broj 287, travanj 2010.
Krizari u Carigradu

12. travnja 1204. 
Križari zauzeli Carigrad

Papa Inocent III., za čije je vladavine papinska moć dosegnula vrhunac i nametnula se svjetovnim vladarima, pokrenuo je početkom XIII. stoljeća IV. križarski rat s namjerom ponovnog osvajanja Jeruzalema te obračunavanja sa središtem muslimanske moći toga doba, Egiptom. Križari iz raznih dijelova Europe sastali su se u Veneciji, odakle su namjeravali krenuti brodovima prema Svetoj zemlji. U Veneciji su shvatili da nemaju dovoljno novca za prijevoz, a mletački dužd Enrico Dandolo ponudio im je nagodbu prema kojoj su trebali za Veneciju osvojiti konkurentski grad Zadar i ravnopravno s Mlečanima podijeliti osvojeni plijen. Križari su prihvatili plan i, unatoč papinim prosvjedima, u studenom 1202. uime kršćanstva osvojili i devastirali kršćanski dalmatinski grad koji nije imao muslimanskog stanovništva. U Zadru se križarima pridružio bizantski kraljević Aleksije IV., sin svrgnutog i zatočenog cara Isaka Anđela. Aleksije im je obećao golemu svotu novca za nastavak križarskog pohoda prema Jeruzalemu ako njegova oca vrate na prijestolje. Križari su svoj dio pogodbe izvršili u ljeto 1203., no Aleksije, postavši očev suvladar, nije bio u mogućnosti platiti obećane iznose europskim vitezovima utaborenima izvan gradskih zidina. Njegova ovisnost o križarima prouzrokovala je 1204. pobunu carigradskog stanovništva i ubojstvo obojice careva. Shvativši da zadarsko obećanje neće biti ispunjeno, Mlečani i križari sklopili su ugovor o raspodjeli Bizantskog Carstva te 12. travnja 1204. krenuli u opći napad na grad. Otpora gotovo da nije ni bilo pa su ga zauzeli već sljedećeg dana i – temeljito opljačkali. U pljački je osim blaga Venecija ostvarila još jedan cilj: slomom velikog konkurenta postala je istinski vladar svjetske trgovine, a Carigrad, legalni nasljednik Rimskog Carstva i najrazvijeniji kulturni centar kršćanstva onoga doba, koji je dotad stoljećima odolijevao barbarskim nasrtajima, dočekao je da ga razore vojnici s ušivenim križevima u “svetom ratu”. Srušivši Bizant, križari su proglasili svoje Latinsko Carstvo, koje se održalo pedesetak godina, nakon čega je Mihajlo Paleolog obnovio Bizant, ali sjaj Istočnog Rimskog Carstva prije IV. križarskog rata nikad više nije vraćen.

10. travnja 1919. – ubijen meks. revolucionar Emiliano Zapata

13. travnja 1519. – umrla franc. kraljica Katarina de Medici

13. travnja 1970. – nesreća na Apollu 13

13. travnja 1979. – Idi Amin svrgnut s vlasti u Ugandi

14. travnja 1988. – povlačenje Crvene armije iz Afganistana

15. travnja 1912. – potonuo “Titanik”

Hrvatski vojnik, broj 286, travanj 2010.
5.0.2

5. travnja 1242. 
Bitka na Čudskom jezeru

Sredinom XIII. st. tadašnja Rusija, podijeljena na nezavisne kneževine, našla se u smrtnoj opasnosti pred najezdom mongolskih hordi s juga i Teutonskog viteškog reda sa zapada. Teutonci su osnovani u Svetoj zemlji, ali su poslije prešli u Prusku i, ujedinjeni s vojničkim redom mačonosaca, agresivno nastupali prema Rusima iz Novgoroda. Tu su, međutim, naišli na dostojna protivnika. Novgorodski knez Aleksandar Jaroslavič Nevski, lukav političar i vješt ratnik, pripremio im je klopku na Čudskom jezeru, koje je zamrznuto od prosinca do početka svibnja. Stari ljetopisi navode da se prema Novgorodu kretala snažna vojska od desetak tisuća teutonskih vitezova. Na ledenoj plohi jezera 5. travnja 1242. odigrala se presudna bitka. Aleksandar Nevski postavio je svoje pješaštvo u sredinu, ispred strme obale, a na krilima rasporedio najbolje postrojbe, dok je konjanike čuvao u pričuvi. Teutonski teški oklopnici probili su središte Novgorodaca. No, njihov juriš zadržala je strma obala pa je došlo do potpunog meteža, u kojem su se redovi konjanika sudarali jedni s drugima. Nevski je tada pokrenuo bočne snage i opkoljene Teutonce potpuno uništio. Ruski pješaci obarali su kukama vitezove s konja. Velik broj Teutonaca propao je kroz raspuknuti led i utopio se, a dio je zarobljen. Bio je to u povijesti prvi primjer pobjede pješaka nad oklopljenom konjicom na otvorenom bojnom polju. Poslije pobjede nad Teutoncima, Aleksandar Nevski uspješno je završio pregovore s vođama Zlatne horde, ali je iznenada umro u 43. godini. Tristo godina poslije proglasiše ga svetim. Bitka na Čudskom jezeru ovjekovječena je 1938. u filmu Sergeja Ejzenštejna Aleksandar Nevski. I sam Staljin, inače zahtjevan filmofil, bio je vrlo zadovoljan pričom o slavnom ruskom velikanu.

2. travnja 1982. – britanska invazija na Falklande

3. travnja 1919. – utemeljena Bavarska republika

5. travnja 1955. – Winston Churchill podnio ostavku na premijerski položaj

6. travnja 1941. – Aprilski rat, njemački napad na Jugoslaviju

7. travnja 1992. – SAD priznale Hrvatsku, Hrvatska priznala BiH

7. travnja 1945. – potopljen japanski Yamato, najveći bojni brod ikad sagrađen

Hrvatski vojnik, broj 285, ožujak 2010.
Perry u Japanu

 31. ožujka 1854. 
Komodor Perry u Japanu

Opijumski rat četrdesetih godina XIX. stoljeća otvorio je vrata Kine europskim trgovcima, stavivši na dnevni red i sudbinu susjednog, dotad od svijeta izoliranog Japana. Ubrzo su se pred tom otočnom državom usidrile ruska i američka flota sa zahtjevom da Japan s njihovim vladama zaključi trgovačke ugovore. Šogun iz porodice Tokugava, koji je u to doba – zatočivši cara – držao svu vlast, nije imao izlaza, osobito kad se pred japanskim obalama ponovno pojavila još moćnija američka eskadra iskusnog komodora Matthewa Perryja. Pod pritiskom vojne sile 31. ožujka 1854. u Edu, današnjem Tokiju, potpisan je ugovor “Kanagawa”, kojim je Japan u lukama Shimoda i Hakodate otvorio vrata američkoj trgovini. Idućih godina Japanci su morali pristati na slične ugovore i s drugim državama. Kako ugovori nisu bili ravnopravni, izazvali su otvorenu pobunu svih slojeva japanskoga društva. Poslije krvavog meteža 1867. zbačen je šogunat, a car Mutsuhita preuzeo je vlast. U Japanu se učvrstila apsolutna monarhija, a careve reforme okončale su feudalni poredak i pridonijele brzoj industrijalizaciji zemlje. Zahvaljujući tomu zemlja je izbjegla sudbinu susjednih polukolonijalnih država, jer su joj na ruku išle i mnoge međunarodne okolnosti. Kada je Japan riješio svoje unutarnje probleme, pred zaprepaštenim se imperijalističkim državama pojavila moćna i velika sila. Uskoro je Zemlja Izlazećeg Sunca i sama pošla putem ekspanzije, a pobjedom nad Rusijom 1905. konačno se potvrdila kao svjetska velesila. Taj status Japan nije izgubio ni nakon poraza u II. svjetskom ratu, kada je militarizam zamijenio razvojem demokracije i moćnog gospodarstva.

26. ožujka 1979. – potpisan Egipatsko-izraelski mir

26. ožujka 1971. – Bangladeš se odcijepio od Pakistana

27. ožujka 1941. – komunisti pozvali na demonstracije protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu

30. ožujka 1989. – umro hrvatski književnik i političar Ivan Šibl

31. ožujka 1948. – predstavljen Marshallov plan za oporavak ratom razrušene Europe

1. travnja 2001. – uhićen Slobodan Milošević

Hrvatski vojnik, broj 284, ožujak 2010.
SPORAZUM U EVIANU

19. ožujka 1962. 
Sporazum o alžirskoj neovisnosti u Evianu

Rat za oslobođenje Alžira iz kolonijalnog francuskog ropstva trajao je gotovo sedam i pol godina prije nego je 19. ožujka 1962. svijet saznao da su dan prije u Evianu, turističkom središtu i lječilištu na Ženevskom jezeru, predstavnici francuske vlade i alžirske Fronte nacionalnog oslobođenja potpisali sporazum o neovisnosti Alžira. No, Alžir će još tri mjeseca proživljavati najkrvavije dane u svojoj povijesti. Naime, mnogi su se kolonisti protivili predsjedniku Charlesu de Gaulleu smatravši da je Evianski dogovor neprihvatljiv. OAS, tajna desničarska organizacija osnovana 1960. sa svrhom da Alžir zadrži pod francuskom kolonijalnom vladavinom, sve je svoje snage ubacio u posljednju bitku. Među vođama OAS-a bili su general Salan i političar Georges Bidault. Već 23. ožujka 1962. godine OAS je u ultimatumu izjavio da se francuskim trupama generala De Gaullea zabranjuje dolazak u Bebel Ued, a u 10 sati ujutro oasovski su komandosi napali kamion pun vojnika. I tako se dogodilo ono što se više nije moglo popraviti. Uskoro su trupe opkolile Bebel Ued. Događaji toga dana pokazali su da će vojska, jača od uređenja, ići do kraja, a tri dana poslije, 26. ožujka, narod je pokušao pomoći još uvijek opkoljenom Bebel Uedu. Iza tog kaosa ostalo je 70 mrtvih i više od dvjesto ranjenih. Bio je to kraj za jedne, ali početak za druge. Milijun francuskih kolonista, takozvanih crnih nogu, koji su bili oslonac najreakcionarnijim francuskim snagama na tlu Sjeverne Afrike, pobjegli su zajedno s francuskom kolonijalnom armijom. Trećeg srpnja 1962. u grad Alžir ušle su postrojbe Fronte nacionalnog oslobođenja pa je Alžir nakon 132 godine francuske kolonijalne vladavine napokon i faktično postao neovisan.

19. ožujka 1818. – rođen hrvatski pjesnik Petar Preradović

20. ožujka 1602. – utemeljena Nizozemska istočnoindijska kompanija

20. ožujka 1945. – ofenziva za oslobođenje Istre i Trsta

23. ožujka 1912. – rođen njemački raketni konstruktor Werner von Braun

24. ožujka 1944. – veliki bijeg britanskih zrakoplovaca iz logora Stalag Luft III

Hrvatski vojnik, broj 283, ožujak 2010.
Luka_Ibrisimovic-Sokol

11. ožujka 1698. 
Umro fra Luka Ibrišimović

Hrabri hrvatski borac protiv Turaka, franjevac Luka Ibrišimović, umro je 11. ožujka 1698. u rodnoj Požegi u 78. godini života. Ibrišimović se obrazovao na poznatim franjevačkim učilištima, te postao gvardijanom samostana u Budimu i župnikom u Pešti. Kada se vratio u domovinu, imenovan je župnikom u tadašnjoj turskoj Požegi i generalnim vikarom zagrebačke biskupije na okupiranom dijelu Slavonije. Misao na kojoj je neumorno radio bila je oslobođenje Slavonije od Turaka i njezino sjedinjenje s Banskom Hrvatskom. Ibrišimović je zbog toga pisao na sve strane o turskom nasilju te putovao po cijeloj Hrvatskoj pronoseći glas o stradanjima naroda pod osmanlijskim jarmom. Turska ga je vlast nekoliko puta zatvarala zbog buntovništva, pa je čak osuđen na smrt. Spašen je zahvaljujući velikoj otkupnini. Kada su 1683., za vrijeme opsade Beča, saksonski pješaci i poljsko konjaništvo pod vodstvom Jana Sobjeskog porazili vojsku Kara Mustafe, ohrabrena Europa počela se buditi. Na poticaj pape, Habsburška Monarhija, Mletačka Republika i Poljska sklopile su protuturski savez – Svetu ligu, kako bi zauvijek otklonili osmanlijsku opasnost od Europe. Dok je carska vojska oslobađala Ugarsku, hrvatske čete pod zapovjedništvom Nikole Erdödyja ratovale su u Hrvatskoj. Hrabri Luka Ibrišimović stao je na čelo vojske u velikome narodnom ustanku u Slavoniji i na brdu Sokolovcu pokraj Požege 1689. pomogao sjajnoj pobjedi nad Turcima. O njegovim pothvatima pjevale su se narodne pjesme, što je pridonijelo da ime tog neustrašivog franjevca, nazvanog i Sokol, živi u narodu već tri stotine godina.

13. ožujka 565. – umro bizantski vojskovođa Belizar

13. ožujka 1519. – Hernan Cortes stigao u Meksiko

15. ožujka 1938. – strijeljan Nikolaj Buharin, ruski političar

15. ožujka 1982. – Milka Planinc postala savezni premijer SFRJ

16. ožujka 1935. – donesen zakon o njemačkom Wehrmachtu

18. ožujka 1930. – umro Matko Laginja, narodni preporoditelj Istre

Hrvatski vojnik, broj 282, ožujak 2010.
Colt

 

5. ožujka 1836. 
Patentiran Coltov revolver

Stari revolveri s Divljeg zapada danas su tek povijesna zanimljivost. No, nekoć nije bilo tako. Onoga tko je imao pištolj smatralo se iznimno moćnim. To je promijenio američki izumitelj Samuel Colt, tvorac najpoznatijeg revolvera XIX. stoljeća. O njegovu izumu poslije su pisali: “Bog je stvorio ljude različitima, a Samuel Colt ih je učinio ravnopravnima!”

Doista, Coltov 34-kalibarski model revolvera “Texas” pojavio se 5. ožujka 1836. i svojom ubojitošću izjednačio slabe i jake. Samuel Colt je na ideju pištolja s rotirajućim bubnjem došao dok je služio kao mornar na brodu za Indiju. Prema legendi, nadahnuće je pronašao u rotaciji vitla za dizanje sidra. Zamijenio je jednostavni pištolj i osvojio svijet. Glavno obilježje toga Coltova revolvera, dometa 50 do 100 metara, bio je rotacijski bubanj, koji je istodobno bio i spremnik i dobavljač pet do osam metaka. Kako bi zaradio novac, Colt je svoj revolver demonstrirao predstavljajući se kao doktor Coult. Ubrzo se njegov revolver na bubanj pokazao dobrim u borbama protiv Indijanaca pa je američka vojska naručila tisuću revolvera za potrebe u Meksičkom ratu. Od tada za Samuela Colta više nije postojao neuspjeh. Proizvodnja je krenula pa je u američkom gradu Hartfordu osnovao tvornicu. Njegov je revolver postao toliko popularan da je riječ Colt postala sinonim za to uspješno oružje. Coltova tvornica, koja i danas uspješno posluje, ostvarila je još neka važna tehnološka otkrića. Izumili su daljinski detonator za eksploziv te podvodne telegrafske kabele, a kod njih je prvi put upotrijebljen i natrijev oksid za anesteziju.

5. ožujka 1770. – Bostonski masakr uvertira u Rat za američku neovisnost

6. ožujka 1967. – Staljinova kći Svetlana prebjegla u SAD

7. ožujka 1945. – saveznici prešli Rajnu na mostu kod Remagena

8. ožujka 1917. – u Rusiji izbila Februarska revolucija

11. ožujka 2002. – umro kardinal Franjo Kuharić

11. ožujka 2006. – u zatvoru u Scheweningenu umro Slobodan Milošević

Hrvatski vojnik, broj 281, veljača 2010.
JosipBroz_1928_10434

 

3. ožujka 1943. 
Tko se krije iza nadimka “Tito”

Tko se krije iza nadimka “Tito” tijekom II. svjetskog rata dugo je bila nerazjašnjiva tajna za njemačke obavještajne službe, pa i za savezničku javnost. O vođi partizanskog pokreta kružile su najfantastičnije priče. Pretpostavljalo se da Tito uopće ne postoji, već da to ime predstavlja kolektivno vodstvo, kraticu nekakve “Terorističke organizacije Treće internacionale”. U Londonu su ispočetka mislili da je Tito Rus Lebedev, bivši vojni izaslanik pri kraljevskoj vladi u Beogradu. Čak su i mnogi partizani mislili da im zapovijeda ugledan “drug” s iskustvom iz Španjolskoga građanskog rata. Tek 3. ožujka 1943. u Zagrebu je objavljeno da se iza nadimka “Tito” krije Josip Broz iz Kumrovca, nekadašnji metalac i sekretar KPJ. Gestapo je pregledao stare policijske kartone i pomnim vještačenjem usporedio stare podatke i fotografije s izvješćima s terena. Ustaška policija naslijedila je bogatu kartoteku. Pri tome je Nijemcima nesvjesno pomogao i sam Tito jer je 1942. u Cazinu prvi put javno obznanio pravo ime i podrijetlo. U Staljinovoj Kominterni Tito je bio poznat pod konspirativnim imenom “Walter”, kojim je godinama potpisivao tajna izvješća. Kad se potkraj 1941. u prepisci s Moskvom prvi put preimenovao u “komandant Tito”, Staljin je prigovorio: “Zašto se vi sada potpisujete kao Tito?” Josip Broz je odgovorio da krije prezime kako ne bi “u opasnost doveo mnoge ljude”, te je s nadimkom “Tito” ušao u svjetsku povijest.

26. veljače 1154. – umro Herman Dalmatinac, prvi poznati hrvatski filozof i znanstvenik

27. veljače 1397. – krvavi Sabor u Križevcima

27. veljače 1925. – obješen slavonski razbojnik Jovo Stanisavljević – Čaruga

1. ožujka 1991. – pobunjeni Srbi razoružali hrvatske policajce u Pakracu

2. ožujka 1949. – američki bombarder B-50 završio je neprekinuti let oko Zemlje

4. ožujka 1849. – u Habsburškoj Monarhiji proglašen oktroirani ustav

 

Hrvatski vojnik, broj 280, veljača 2010.
MUnchhausen

22. veljače 1797. 
Umro barun Münchhausen

U sklopu lektire čita se o fantastičnim pustolovinama baruna Münchhausena. Njegovi doživljaji, koji su uvijek graničili s nerealnim, oduševljavaju naraštaje djece. Pa ipak, malo tko od najmanjih čitatelja zna da se iza literarnog baruna krije stvarna povijesna ličnost, njemački barun Karl Friedrich von Münchhausen. Tipična vojna karijera nižeg njemačkog plemića nije ni njega zaobišla, a zauvijek ga je obilježilo služenje u konjičkoj regimenti u dva rata s Turcima. Upravo u jeku borbi, svoj gorkoj realnosti unatoč, Münchhausen je počeo opisivati fantastične pustolovine, koje su, iako temeljene na proživljenim događajima, odvodile čitatelja daleko od tužne stvarnosti. No, i stvarnost je za Münchhausena bila dobra i lijepa. Umirovljen je prije tridesete, oženio se i povukao na bogato imanje te mirno dočekao duboku starost od 78 godina. Legende o njegovu životu brzo su postale vrlo popularne diljem Europe, a, baš kao i mnoga vrsna književna djela, Münchhausenove su pustolovine poslužile kao predložak za velik broj filmova. Iako su ga ekranizirali slavni redatelji poput Georga Meliesa i Terryja Gilliama, njemačka verzija iz 1943. s nezaboravnim Hansom Albersom u glavnoj ulozi zapamćena je kao najbolja, zbog čega i danas uživa kultni status.

19. veljače 1945. – počelo američko iskrcavanje na Iwo Jimu

20. veljače 1790. – umro habsburški vladar i hrvatski kralj Josip II.

22. veljače 1944. – saveznici bombardirali Zagreb

23. veljače 1836. – počela opsada Alama

25. veljače 1986. – svrgnut filipinski diktator Marcos

25. veljače 1991. – ukinut Varšavski pakt