Hrvatski vojnik, broj 329, siječanj 2011.
Kolchak

7. veljače 1920.
Strijeljan admiral Kolčak

Da nije bilo boljševičke revolucije, ruski admiral Aleksandar Vasiljevič Kolčak ostao bi upamćen kao ratni junak i veliki polarni istraživač. Njegov životni put završio je 7. veljače 1920. na obali rijeke Ušakovke u Irkutsku gdje su ga strijeljali boljševici. Do I. svjetskog rata Kolčak je sudjelovao u tri polarne ekspedicije istražujući prolaz iz Atlantskog u Tihi ocean preko Sjevernog mora. Otkriveni otok u posljednjoj ekspediciji nazvan je po njemu, a on nadimak Kolčak što znači Polarni. Ruska akademija objavila je rezultate njegovih ekspedicija koji su se dugo smatrali najvažnijim doprinosom istraživanjima Sjevernog polarnog kruga. U rusko-japanskom ratu, Kolčak je uspješno zapovijedao minopolagačem, ali je bio ranjen i zarobljen. Početak I. svjetskog rata zatekao ga je u Baltičkoj floti s kojom je izvodio smjele akcije ispred njemačkih luka. Stoga je postao najmlađi kontraadmiral u ruskoj mornarici a potom i zapovjednik Crnomorske flote. Ondje ga je zatekla Februarska revolucija i svrgavanje cara. Pridružio se privremenoj vladi Kerenskog, ali je odbio mjesto vojnog ministra zbog potpunog rasula u vojsci. Stoga je smijenjen i poslan u inozemstvo. Kada je počela Oktobarska revolucija, Kolčak se vratio u Rusiju i postao glavni protivnik boljševičkog pokreta na širokom prostoru od Urala do Vladivostoka. Proglasio se vrhovnim poglavarom Rusije te je uz pomoć zapadnih saveznika s Bijelom gardom dospio na samo 200 kilometara od Moskve. Suočen s nedostatkom ljudstva, opreme i izdajom, Kolčak se morao povući prema Sibiru. Ondje je tamošnja vlada u Irkutsku presjekla prugu i zatražila admiralovu glavu u zamjenu za slobodan prolazak stranih trupa. Kolčak je izručen i odmah strijeljan, čime su boljševici otklonili najveću prijetnju daljnjem širenju svoje vlasti.

1. veljače 1979. – umro Edvard Kardelj, jugoslavenski političar

4. veljače 1992. – Danijel Borović preletio MiG-om u Hrvatsku

5. veljače 1885. – belgijski kralj Leopold II. proglasio Kongo osobnim posjedom

5. veljače 1990. – u Hrvatskoj uvedeno višestranačje

6. veljače 1911. – rođen Ronald Reagan

9. veljače 1994. – UN oko Sarajeva uspostavio zonu od 20 km bez teškog naoružanja

Hrvatski vojnik, broj 330, veljača 2011.
Rudolf 1889

30. siječnja 1889.
Tragedija u Mayerlingu

Austrougarski car i hrvatski kralj Franjo Josip I. u braku s Elizabetom Bavarskom, popularnom kraljicom Sissy, imao je jednog sina. U čast utemeljitelja habsburške dinastije nazvao ga je Rudolf. Kao nasljedniku habsburškog trona Rudolfu je omogućeno iznimno školovanje, u kojemu je sudjelovalo 50 učitelja, te je u mladosti proputovao cijelu Europu, pripremajući se za vladanje najvećom srednjoeuropskom državom. No, kada je Rudolf dozrio za ulazak u politiku, njegovi stavovi umnogome su se kosili s očevim pogledima i politikom Monarhije. Zato je Franjo Josip I. isključio Rudolfa iz vođenja politike i oženio ga belgijskom princezom Stefani, u nadi da će Rudolf s vremenom prihvatiti tradicionalni habsburški konzervatizam. Kao reakciju na to Rudolf se odao raskalašenom načinu života, često mijenjajući ljubavnice i uživajući u alkoholu i opijatima. U tridesetoj godini života, umjesto da postane najmoćniji čovjek Austro-Ugarske, Rudolf je od perspektivnog i omiljenog prijestolonasljednika postao raskalašeni nezadovoljnik. Potkraj siječnja 1889. otišao je u svoj lovački dvorac u Mayerling, 25 km jugozapadno od Beča, zajedno sa svojom tadašnjom ljubavnicom 17-godišnjom groficom Marijom Večerom. Ljubavnici su pronađeni mrtvi 30. siječnja. Prema službenom liječničkom izviješću, koje je predočeno caru Franji Josipu, Rudolf je umro od srčanog udara prouzročenog otrovom kojim ga je Marija otrovala. U sljedećem je razdoblju oko misteriozne smrti prijestolonasljednika stvoren čitav niz priča. Deseci verzija njegove smrti su prepričani u brojnim dramama i književnim djelima, a snimljeno je i nekoliko filmova na tu temu. No, prava istina se nikada nije saznala. Pretpostavljalo se da je Marija Večera bila trudna ili da je Rudolf smaknut zbog toga što je pripremao urotu kojom je želio svrgnuti oca s prijestolja. Kako je bio politički izoliran i nezadovoljan životom, najvjerojatnija verzija tragičnog Rudolfovog kraja je samoubojstvo. Pričalo se da je Rudolf prije nego što je ponudio zajednički kraj Mariji Večeri, isto to nudio i nekim svojim drugim ljubavnicama. Franjo Josip I. nadživio je gotovo 30 godina sina jedinca, proživljavajući, osim ove, još mnoge druge obiteljske tragedije. Kraljicu Sissy je ubio suludi anarhist, njegova brata Maksimilijana smaknuli su meksički revolucionari, a novog prijestolonasljednika, nećaka Franju Ferdinanda srpski nacionalisti u Sarajevu.

28. siječnja 1573. – počela Seljačka buna Matije Gupca

28. siječnja 1994. – oslobođena Peruča

30. siječnja 1933. – Hitler došao na vlast

1. veljače 1918. – pobuna hrvatskih mornara u Boki kotorskoj

2. veljače 1991. – ukinut aparthejd u Južnoj Africi

3. veljače 1973. – prekinute borbe u Vijetnamu

Hrvatski vojnik, broj 328, siječanj 2011.
SVICARSKA GARDA

21. siječnja 1506.
Utemeljena papinska garda

Jedna od najmanjih i najslikovitijih vojski na svijetu svakako je glasovita papinska švicarska garda. Njezina je dužnost najprije bila zaštita poglavara Katoličke crkve, a danas ima pretežno ceremonijalni karakter. Švicarski su vojnici oduvijek slovili kao dobri najamnici. Papinsku švicarsku gardu utemeljio je papa Julije II., a datumom njezina osnutka smatra se 21. siječnja 1506., kad je 150 švicarskih vojnika stiglo u Rim gdje ih je na Trgu svetoga Petra blagoslovio sam Papa. Švicarci su ustrojeni u snažnu i discipliniranu postrojbu koja je bila podređena izravno papama. Ipak, papinska garda nije zadržala kontinuitet jer su je nekoliko puta raspuštali i ponovno ustrojavali. Svoj najsvjetliji, ali i najtragičniji, trenutak papinska švicarska garda doživjela je 1527., kada su plaćeničke čete cara Karla V. zauzele i opljačkale Rim. Braneći uzmak pape Klementa VII. u Anđeosku tvrđavu, od 189 švicarskih gardista poginulo ih je 147, zajedno sa zapovjednikom. U spomen na svoje slavne protivnike svake godine na taj dan novaci garde polažu prisegu papi u dvorištu San Damasco. Novaci moraju biti švicarski državljani i katolici. Prisežu na jednom od četiri jezika – njemačkom, talijanskom, francuskom ili ladinu – ovisno iz kojeg kantona potječu. Služba im traje dvije godine, a mogu je produljiti na najviše 25 godina. Danas papinska švicarska garda ima 100 gardista. Čine je četiri časnika, 23 dočasnika, kapelan, 70 helebardista i dva bubnjara.

21. siječnja 1664. – zimski prepad Nikole Zrinskog na Turke

22. siječnja 1993. – počela operacija Maslenica

24. siječnja 41. – ubijen rimski car Kaligula

25. siječnja 1913. – Hrvat Ivan Bjelovučić prvi zrakoplovom preletio Alpe

26. siječnja 1991. – objavljen film KOS-a o Martinu Špegelju

27. siječnja 1945. – oslobođen Auschwitz

Hrvatski vojnik, broj 327, siječanj 2011.
objavljena samostalnost

15. siječnja 1992. 
12 europskih država priznalo samostalnost Republike Hrvatske

Cijelu je Hrvatsku 15. siječnja 1992. zahvatilo neopisivo slavlje. Europska zajednica, koju je tada činilo 12 država, objavila je u Bruxellesu zajedničku Odluku o priznanju suvereniteta i neovisnosti Republike Hrvatske.

Povijesni put u hrvatsku samostalnost formalno je počeo 25. lipnja 1991., kada je Sabor RH jednoglasno izglasao Deklaraciju o samostalnosti Hrvatske. Republika Hrvatska i službeno je postala samostalna suverena država, a šesteročlana federalna jugoslavenska zajednica tada je i pravno prestala postojati. Istodobno je zatraženo međunarodno priznanje. Budući da je nekoliko sati poslije identičnu odluku o samostalnosti donijela i Skupština Slovenije dvije su se republike međusobno priznale. Nakon toga uslijedio je kratkotrajni rat u Sloveniji, ali i neki od najtežih mjeseci u povijesti Lijepe Naše. Hrvatskoj je suverenost i neovisnost, 31. srpnja 1991., prvi priznao parlament Republike Litve, države koja je u to vrijeme vojevala sličnu političku borbu izlaska iz SSSR-a. Međunarodno priznanje Hrvatske bilo je pitanje njezina opstanka i tema mnogih neuspjelih pregovora. Međunarodna zajednica neprestano je govorila o građanskom ratu i zatvarala oči nad stvarnom situacijom. Neprijeporna je istina da je Hrvatska u danima velikosrpske agresije bila sama, nepriznata i osuđena na propast. Europa i svijet nisu s oduševljenjem dočekali Odluku Sabora RH i Skupštine Slovenije, jer su međunarodni čimbenici još uvijek kao lijek za staru, predlagali nekakvu novu Jugoslaviju. Novim državama su nametnuti tromjesečni moratorij na priznanje i embargo na uvoz oružja. Zato se bitka za priznanje osim na vojnoj vodila i na diplomatskoj bojišnici. Velika prekretnica dogodila se 19. prosinca 1991. kada je njemačka Vlada, uz veliko zalaganje kancelara Kohla i ministra Genschera, najavila diplomatsko priznanje Hrvatske i Slovenije. Istoga dana, bez ikakve zadrške, to je učinio i Island. U dugom hodu prema hrvatskom međunarodnom legalitetu osim Njemačke bitnu ulogu imali su papa Ivan Pavao II., te austrijski državnici Vranicki i Mock. Papa Ivan Pavao II. odlučno se suprotstavljao velikosrpskoj agresiji i izričito tražio da “njegova voljena Hrvatska” dobije međunarodno priznanje. Sveta Stolica je 13. siječnja 1992., dva dana prije zemalja EZ, priznala Republiku Hrvatsku, poželjevši “duhovni i stvarni napredak svega njezina pučanstva”. U promjeni svjetskog ponašanja prema Hrvatskoj važna je bila i odluka Badinterove komisije koja je utvrdila da se “SFRJ raspala” i da se međurepubličke granice u Jugoslaviji smatraju međudržavnima. Prije povijesnog 15. siječnja, Hrvatsku je samostalnost već potvrdilo 19 zemalja, a dva dana poslije, 17. siječnja, Hrvatsku je službeno posjetio talijanski predsjednik Francesco Cossiga pa su se hrvatska zastava i himna prvi put vidjele i čule kao simbolična obilježja suverene i međunarodno priznate države. Početkom travnja Hrvatsku su priznale i Sjedinjene Američke Države, a zatim je u svibnju crveno, bijelo, plavi barjak izvješen i na jarbol pred zgradom Ujedinjenih naroda u New Yorku. Time je Hrvatska ušla u zajednicu slobodnih naroda svijeta kao 178. punopravna članica Ujedinjenih naroda. Bio je to samo početak dugog puta do potpune slobode i teritorijalne samostalnosti koju je Hrvatska izborila snagom vlastitih vojnih postrojbi brojnim akcijama od kojih su najveće Bljesak i Oluja, te mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja 1997. godine.

Hrvatski vojnik, broj 326, siječanj 2011.
piramide-giza-egipat

2. siječnja 1984.
Obnova piramida

Velike piramide u Gizi, nastale između 2600. i 2500. godine prije Krista, sagrađene su u čast triju faraona iz IV. dinastije: Keopsa, Kefrena i Mikerina. Egipćani su vjerovali da su piramide tek prolaz do zagrobnog života, pa su ih gradili na poseban način. Načeta zubom vremena, ta su velebna zdanja odavno vapila za obnovom, a 12. siječnja 1984. dogodio se važan obrat: međunarodna skupina restauratora odustala je od modernog načina obnove i odlučila se za sustav međusobnog spajanja blokova, kao što su to radili stari Egipćani. Obnova piramida donijela je nove spoznaje o tim zadivljujućim svjedocima prošlosti. Utvrđeno je da je Velika piramida, u čast kralja Keopsa, sagrađena od otprilike 2 milijuna i 300 tisuća blokova kamena. Prekrivena je žućkastim vapnencem ispod kojeg se nalazio svjetliji. Njezin vanjski sloj je erodirao i tijekom stoljeća nestao, ali se još može pronaći u skrovitim dijelovima. U unutrašnjosti grobnih odaja pronađeni su mnogi predmeti potrebni pokojniku u zagrobnom životu. U velikoj sfingi s tijelom lava i ljudskim likom, također sastavljenoj od sitnih blokova izlomljena vapnenca, moderni restauratori nisu pronašli unutarnje grobnice. Provedena istraživanja, uz stalni popravak drevnih piramida, još su više rasvijetlila veliku tajnu tih jedinstvenih građevina iz pradavnog doba. U posljednje vrijeme veća su opasnost od atmosferilija mnogobrojni posjetitelji koji svojim grafitima oštećuju stara zdanja. No i njima se stalo na kraj jer ih stalno nadziru kamere!

7. siječnja 1953. – Truman objavio postojanje H-bombe

8. siječnja 1324. – umro Marko Polo, putopisac rodom s Korčule

9. siječnja 1972. – Okinawa vraćena Japanu

11. siječnja 1972. – uhićeni sudionici Hrvatskog proljeća

12. siječnja 1945. – počela sovjetska ofenziva prema Njemačkoj

12. siječnja 2002. – umro Cyrus Vance, američki političar i mirovni posrednik u bivšoj Jugoslaviji